Deseti album velških pop-punk marksista, koje smo preklani gledali u Varaždinu, ne donosi apsolutno ništa novo i to mu je najveća vrlina
Nakon što su lani konačno zatvorili najvažnije poglavlje u svojoj karijeri i ostavili prošlost iza sebe objavivši album s posljednjom pisanom ostavštinom prije 15 godina nestalog Richey Edwrdsa, prikladno mračni i teški, ali ništa manje efektni 'Journal For Plague Lovers', Manic Street Preachers ponovo su se vratili zvuku i pristupu iz svoje najbolje faze
Za razliku od mnogih suvremenika i 'suboraca', Manicsi se nikada nisu sramili svojih mainstream aspiracija, kao što kaže frontmen James Dean Bradfield – 'Naša mantra je oduvijek bila: ako imaš nešto za reći, probaj to reći što većem broju ljudi...' Do 'širokih narodnih masa' konačno su doprli u zlatnim godinama britpopa, drugoj polovici 90-ih, kada su objavili najbolje albume u karijeri, 'Everything Must Go' i 'This Is My Truth Tell Me Yours' na kojima su inaugurirali svoj prepoznatljivi epski widesreen stadionski zvuk s himničnim refrenima, proganjajućim riffovima i nerijetkom grandioznom orkestracijom.
Kad su kola britpopa krenula nizbrdo, i njihova su se počela klimati, no treba priznati da su u tim 'izgubljenim' godinama izdali nekoliko prilično neuvjerljivih albuma. Renesansa je počela 2007. sa 'Send Away The Tigers', a 'Postcards From A Young Man' njegov je logični nastavak – bolji, veći i melodiozniji, iako bi možda crno-bijela ironična naslovnica ('mladić' s polaroidom je glumac Tim Roth) dala naslutiti drukčije. Album počinje odmah 'u glavu', klasičnim manics singlom '(It's Not War) Just The End Of Love', i već u prve tri pjesme šalje vrlo jasno pismo namjere što nas čeka do kraja.
Fanovi doduše već znaju za najave kojima su momci podgrijavali atmosferu uoči objavljivanja ('heavy metal Motown'), pa je tu, zlu ne trebalo, i gostovanje nekadašnjeg basista Guns N'Rosesa Duffa McKagana. U najboljoj pjesmi albuma, instantnoj, nostalgičnoj indie himni 'Some Kind Of Nothingness', čiji zarazni refren počinje doslovno u 20. sekundi, vokale je Bradfield podijelio s još jednim herojem svoje mladosti, Ianom McCulochom iz Echo & The Bunnymen. Od highlighta još treba spomenuti solidnu naslovnu stvar, zatim 'Hazelton Avenue', s old school riffom koji se teško da izbaciti iz uha i mandolinama (koje doduše više vuku na tambure) obojenu 'I Think I Found It'.
U svom, kako kažu, 'posljednjem pokušaju masovne komunikacije', Manic Street Preachers su, dakle, naboli zlato, no hoće li 'mase' to znati prepoznati, drugo je pitanje.
OCJENA: 8/10
Izdavač: SONY/MENART
