Pisanje osvrta na televizijske emisije kao što je 'Pressing' ili bilo koji drugi talk show u kojem jedan novinar razgovara s jednim gostom može biti zahvalno kada je novinar, odnosno voditelj emisije pacer koji ne zna postavljati prava pitanja niti općenito voditi kvalitetan razgovor pa je gledatelju odmah, nakon prva tri pitanja jasno da to ne ide nikamo, da će se emisija razvodniti ili da će se pretvoriti u beskrajno 'mudrovanje' gosta koji će navoditi vodu na svoj mlin ili se uhvatiti u neko besmisleno prepucavanje s voditeljem. Za osobu koja piše osvrt na takvu emisiju onda je to super - laka meta, gotovo zicer u kojem točno vidiš što se moglo napraviti bolje i što je još gosta trebalo pitati.

No Petar Štefanić nije takav pacer. Otkad je počeo raditi 'Pressing', osjetno je povisio kvalitetu razgovora u toj emisiji, što većinu nas, koji ga pratimo još otkad je radio na HTV-u, zapravo uopće nije iznenadilo. No uz takvoga Štefanića u 'Pressingu' pisanje osvrta nije uopće lak posao. Pogotovo kada mu se s druge strane nađe gost kao što je sinoć bio Ninoslav Pavić, bivši predsjednik uprave EPH i, kao što smo imali prilike vidjeti u emisiji, čovjek koji ne pokazuje ni najmanju volju da na bilo koje postavljeno pitanje odgovori ikako drugačije osim nejasnim izvrdavanjima ili pukim negiranjem bilo koje tvrdnje o vlastitim sumnjivim potezima, pogreškama i političkim vezama.

Kada bi se, naime, usporedilo sve ono što su Štefanić u pitanjima i Pavić u odgovorima izgovorili u jučerašnjoj emisiji, gledatelj bi morao zaključiti da je riječ o razgovoru dvije osobe koje žive u dvije potpuno odvojene realnosti. U jednoj - onoj koja postoji u pitanjima Petra Štefanića i koja je uglavnom poznata većini građana Republike Hrvatske koji su koliko-toliko pratili zbivanja na medijskoj sceni u posljednjih desetak-petnaestak godina - Ninoslav Pavić bio je na čelu velike medijske kuće, njegovo je vodstvo s vremenom financijski, profesionalno i politički propalo, a kao uzroci takvoga razvoja događaja najčešće se spominjalo veliko rasipništvo te oslanjanje na veze s političarima i tajkunima koje, pokazalo se, ne traju vječno, pa ti na kraju ostane samo okaljan profesionalni ugled u industrijskoj grani koja se globalno smanjuje (tiskano novinarstvo).

Pogledajte cijelo Pavićevo gostovanje u 'Pressingu'

Druga stvarnost - ona u kojoj očito živi Ninoslav Pavić - ili nas je svojim 'odgovorima' na Štefanićeva pitanja pokušao uvjeriti da živi u njoj - stvarnost je u kojoj sve to nije tako. Ne znamo, doduše, kako je jer Pavić apsolutno ništa nije objasnio niti razradio, ali kad god bi mu postavio neko pitanje o svemu što se događalo s EPH-om u zadnjih xy godina njegova stolovanja, ovaj bi mu jednostavno odgovorio nešto iz rubrike 'ma, dajte, molim vas'. Jedina konkretna stvar koju je priznao bila je loša odluka o kupnji zgrade u Koranskoj ulici. Sve ostalo - nevjerojatno povlađivanje njegovih izdanja Sanaderu za njegove Vlade, stajanje na stranu krupnog kapitala, poslovna povezanost s Karamarkovima i Ostojićem, uloga u dobivanju koncesije za Radio 101... - sve to nije bilo onako kako mislimo, to su tračevi, neosnovane tvrdnje, bilo je drugačije, ovo-ono. To da su mu novine bile naklonjene Sanaderu je bilo 'normalno jer je bila naklonjena cijela medijska scena i prvi Sanaderov mandat je bio baš super', to što se slikao na Sanaderovoj jahti je normalno i slikao bi se tako sa svim premijerima, pobuna protiv njegova koncesioniranja Radija 101 bila je pogrešna jer bi on njih osuvremenio i danas bi bili bolji...

Uspio je u tim svojim izlaganjima iz domene 'nije onako kako vi mislite nego kako ja kažem' izgovoriti i nekoliko rečenica pred kojima je svakom gledatelju morao zastati mozak, kao, primjerice, ona da nije bilo nikakvog razloga da njegove tiskovine pišu kritički o Todoriću, zatim one da je Miroslav Kutle žrtva jer je bilo puno gorih od njega, pa sve do bizarnog opravdanja za kolumnističke honorare koje si njegova tvrtka, kako se na kraju ispostavilo, nije mogla priuštiti: 'Ja sam htio da novinari imaju odijelo i kravatu kada razgovaraju s ministrima i da imaju sve što im treba, pa smo malo pretjerali.' Takvi začudni odgovori bili su, vjerujem, i rijetki trenuci zadovoljstva za Petra Štefanića jer se njima otkrivao način razmišljanja Ninoslava Pavića, koji je po svemu drugome bio najgora moguća vrsta sugovornika - sugovornika koji se na opetovana, dobro utemeljena i razložna pitanja - jednostavno i uporno pravi Tošo.

Zbog toga je pisanje o sinoćnjoj emisiji vrlo nezahvalno. Teško je, naime, reći je li bila dobra ili loša. Sa Štefanićeve strane nemam nikakvih prigovora, dapače, i dalje stojim pri tome da je 'Pressing' njegovim dolaskom višestruko profitirao. No Pavić je bio naporan i u svojem se negiranju velikog dijela događaja iz svoje profesionalne biografije uopće nije zamarao objašnjenjima ni argumentima, na kraju u gledatelja ostavljajući dojam da je sat vremena uludo potrošio na muljatora koji još k tome i nije naročito zanimljiv.

Negdje pred kraj emisije Pavić je zaključio kako mu imidž u javnosti nije dobar zato što nikada nije bio sposoban sam sebi napraviti PR. Živa istina, ali samo jednim dijelom. Bivši gazda EPH definitivno nema dara da sam sebe učini simpatičnim niti za to publiku uvjeri u ispravnost i istinitost onoga što govori. No je li to doista razlog zbog kojeg mu je imidž u javnosti negativan - o tome bi se još dalo razgovarati. Po mogućnosti s nekim drugim, a ne s njim.