'Prvi put sam u Hrvatskoj. Stigao sam jučer i moj prvi dojam je sjajna atmosfera. Ljudi sjede na terasama, uživaju... Ali bojim se pitati ljude kako su, kako je na njih utjecalo naslijeđe rata', priča Richard Hobert na početku našeg razgovora u prostorijama švedske ambasade u Zagrebu, još jedan stranac fasciniran kulturom zagrebačkih terasa, punih i tijekom radnog vremena.

Iako Hobert u Zagrebu, kao gost Tjedna švedskog filma u Tuškancu, promovira svoj uradak iz 2011, crnu komediju 'Jednosmjerna za Antibes', on je na skandinavskoj filmskoj sceni aktivan već desetljećima – naime, počeci mu sežu sve do 1978. godine.

'Već me kao desetogodišnjaka jako zanimalo kazalište, no kada su se pojavili Beatlesi i Stonesi, počeo sam se baviti glazbom. Filmu sam se vratio pred kraj sedamdesetih, kada sam shvatio da je to medij u kojem mogu kombinirati sve svoje interese – naraciju, glazbu, kazalište... Tada sam već bio duboko u kazalištu – s 22 godine producirao sam prvu predstavu, a dobar dio vremena proveo sam radeći na radiju. Radio drame su jako slične filmu.'

Kad usporedite današnje stanje s onim koje ste zatekli sedamdesetih, kada ste se počeli aktivno baviti filmom, što bi bile najveće razlike?

Prije nije bilo moguće snimiti bilo što bez puno novca. Digitalna revolucija omogućila je mladim ljudima da jeftino nabave kamere i snime što god žele i kad to žele, već kao 14-godišnjaci. Nekada si morao kupovati film, razvijati ga, sve je to koštalo. Prije si imao puno ambicije, ali si morao i puno raditi, jako se mučiti kako bi nešto realizirao, boriti se, natjecati. Mislim da je digitalna revolucija učinila snimanje filmova prejednostavnim. Do te mjere da svi misle kako to mogu raditi. Većina redatelja danas ne zna razgovarati s glumcima, jer misle da je snimanje filma samo nizanje kadrova s kamerom. Pad kvalitete je očit. Previše je ljudi koji snimaju filmove, a malo onih koji znaju što rade. Previše je filmova, a premalo dobrih filmova. Osim toga, većinu njih nitko ne gleda, kina su prazna.

Koliko su vaši naslovi komercijalno uspješni?

Primjerice, 'Seven Deadly Sins', moj niz od sedam filmova, bio je prilično uspješan, iako su neki bili manji, a neki veći hit. Drugačijih su žanrova, jedan je komedija, drugi drama, treći triler...

Što kažu kritičari?

Većina od sedam naslova bila je jako hvaljena. No ti su filmovi ujedno i moja provokacija. Prvi iz serijala, 'Proljeće sreće' iz 1993, sjajno je prošao, dobio je nagrade i hvale, a kada sam najavio da je to prvi naslov od sedam planiranih, očekivao sam da će ljudi biti oduševljeni, no svi su reagirali sumnjičavo. Kritičari su prekrižili ruke i rekli: OK, pokaži mi što imaš! Ipak, gledano kao cjelina, projekt je dobro prošao i mogu reći da sam imao sreće. Jednako sretan, posebno kada je komercijalni uspjeh u pitanju, bio sam s filmom 'Svi vole Alice'. To je bio film koji su svi vidjeli i voljeli. Hit koji je bio i hvaljen.

Vaš novi film gledamo u Zagrebu?

Da, tragikomediju 'Jednosmjerna za Antibes'. Snimao sam različite žanrove, no zajedničko im je da se svi bave osobnim pričama, zasnovanim na mom životu. I svi su crne komedije. Tragedije imaju jako puno duhovitih trenutaka, određene gluposti iz života mogu biti urnebesne. Ja pokušavam istražiti sve strane ljudskog iskustva. Ovo je jedan takav film, komedija koja je u osnovi jako ozbiljna priča o starom udovcu. On otkrije da djeca već dijele njegovu imovinu, iako je još uvijek živ! Zbog toga bježi od djece i pokušava spasiti sebe i sve što ima, čime počinje putovanje tijekom kojeg se mora suočiti s tragičnim i komičnim izborima iz vlastitog života.

Većina vašeg opusa dostupna je na slavnom švedskom web siteu Piratebay – je li to dobra ili loša stvar?

Teško je reći. Problem nastaje onda kada film stave na web prije nego uopće dođe u kina ili taman kada je u kinima. No sve to ima i dobru stranu. Nedavno me kontaktirala filmska kompanija i rekla – Richarde, tvoj stari film 'Dvanaest mjeseci ljeta', ekološki triler koji je samo jednom prikazan na televiziji, a potom više nikada (zbog skupih glazbenih prava, Elvisovih pjesama itd.), postao je kultni nakon što se počeo dijeliti i razmjenjivati. Netko je nabavio verziju prikazanu na televiziji i stavio je na web – produkcijska tvrtka me nazvala jer je u tom interesu prepoznala tržišnu priliku. Tako da ćemo sada izdati novo, službeno izdanje u dobroj kvaliteti. Prema tome, sve to ima i svojih dobrih strana. Najgora stvar koja se može dogoditi filmu jest da bude zaboravljen. No opet, nitko ne želi da Piratebay uništi komercijalni aspekt cijele priče.