Kada se jedna grupa po treći put u nepunih deset godina vraća u Zagreb i svaki put se za njihov koncert traži karta više, koja je usput budi rečeno svaki put sve skuplja, onda je to definitivna potvrda da tu ima neka tajna veza. A upravo to se stalno iznova događa s Gotan Projectom. Iznimka nije bio ni njihov sinoćnji koncert u sklopu turneje 'Exclusive' u rasprodanoj Tvornici.

Francusko-argentinska elektrotango atrakcija još jednom se pokazala u punom sjaju, promovirajući ovoga puta box set 'The world of Gotan Project in a box', kojem okosnicu čini dvostruki album uživo, a publika ih je još jednom dočekala ovacijama. U 110 minuta svirke, uključujući dva bisa, Gotan Project podsjetio je na sva važnija mjesta s dva studijska albuma: 'La Revancha del Tango' i 'Lunatico'.

Od uvodnih taktova 'Queremos Paz', pa preko 'Diferentea' koji je označio ulazak u drugi dio koncerta i presvlačenja benda iz crnih odijela i haljina u svijetlu varijantu, pa do završne obrade 'I've Seen That Face Before (Libertango)' Grace Jones, Philippe Cohen Solal i Christoph H. Müller pojačani sjajnim osmeročlanim bendom i plesačkim parom suvereno vladaju materijom, vješto kombinirajući vrijeme u kojem je Tango gotovo bio stil života i ovo današnje, užurbano, u kojem je Gotan savršena kulisa za intimna večernja druženja uz prigušena svjetla i pijuckanje crnog vina.

Jedini problem turneje 'Exclusive' jest što ona, osim što će se moći vidjeti u samo 14 gradova, i nije tako ekskluzivna. Naime, riječ je kombinaciji dviju njihovih prethodnih turneja i svi oni koji su bili na njima vjerojatno su ostali pomalo razočarani jer sjajne vizualizacije Prisce LobJoy već su viđene, baš kao što je i štos s Tripticom koji se naslanja na podlogu 'Billie Jean' Michaela Jacksona već prokušan tijekom svirke na Jarunu.

Naravno, to nimalo ne umanjuje kvalitetu odlično odsviranog koncerta koji je što je odmicao postajao sve bolji unatoč publici od čijeg se žamora tijekom laganijih stvari i dionica u stražnjim redovima harmonika jedva mogla i čuti. A upravo je publika uz organizaciju koncerta bila najveći problem.

Teško je shvatiti da dobar dio ljudi na svirke dolazi kako bi pričao, a ne slušao. Nažalost, u Zagrebu to nije novost. Slično je bilo i na njihovom prošlom koncertu, a to upućuje da postoji jedan dio neodgojene i neobrazovane publike koja na Gotanima samo želi biti viđena.

Organizacijski gledano, od Tvornice se više nije moglo ni očekivati. Doduše, ovoga puta nije bilo mirisa ćevapa i kotlovine kao na Jarunu, ali je zato jedan ulaz bio za sve, čep zbog garderobe, red ispred kluba od pedesetak metara, zbog čega su neki kasnili na početak koncerta i pozornica na kojoj platno za projekcije izgleda kao rublje na tiramoli, a deseteročlani bend kao i publika – sardine u konzervi.

Metropola danas nema prikladnu dvoranu za koncerte ovog tipa u koju stane do tri tisuće ljudi, ali to bi trebala biti briga onih kojima je primarno da kupuju tenkiće i planiraju gradnju Pentagona na kraju grada.

Dok je tako Gotan Project ćemo gledati u neprikladnim dvoranama, ali i to je bolje nego da ih ne gledamo uopće.