Realiziraju li se te prognoze, najprestižnija filmska nagrada mogla bi se još jednom potvrditi kao mjerilo mediokritetskog ukusa, a ne nagrada za najcjelovitije umjetničko djelo.

Velika očekivanja koja se nizanjem nagrada i nominacija postavljaju pred gledatelja za 'Kraljev govor' bi mogla biti kobna. Odmaknemo li se od činjenice da je ključna premisa filma zapravo samo banalna doskočica o tome kako uštogljeni član kraljevske obitelji dugogodišnje probleme s mucanjem liječi psovkama, film nudi vrlo oskudan uvid u osobnost nekadašnjeg britanskog kralja. Može se, doduše, naslutiti da je riječ o otresitoj i bahatoj osobi, koja nije u stanju dijeliti osjećaje čak ni sa svojima najbližima, o karakteru koji je uvelike proizašao iz hladnog dvorskog odgoja i distanciranosti roditelja, pogotovo njegova oca, Georgea V. (u filmu ga vrlo efektno portretira veliki Michael Gambon). No ako je suditi makar po natuknicama koje nam redatelj Tom Hooper i scenarist David Seidler nude o Georgeu VI. i dramatičnim obiteljskim i političkim odnosima u okrilju kojih je neočekivano stupio na vlast, lik kralja ima neusporedivo veći potencijal od onoga što možemo vidjeti u 'Kraljevu govoru'.

Naime, u Hooperovu filmu nema neke ozbiljnije karakterizacije likova, ni kralja ni njegova australskog logopeda Lionela Loguea, nema analize političkih odnosa, nema čak ni dublje razrade odnosa dvojice glavnih likova. A ne treba zaboraviti da su već mnogi autori - uključujući i glasovitog Christophera Hitchensa – naveliko pisali da u filmu u dobroj mjeri nema ni faktografije.

Ono čega ima, i to napretek, jest fascinacija britanskom kraljevskom obitelji koja je trajni motiv filmske umjetnosti i čiji mit, pomalo iznenađujuće, ne jenjava proporcionalno sve većoj irelevantnosti te institucije, koja danas gotovo isključivo egzistira kao medijska pojava.

Možda se moglo činiti da će 'Kraljev govor' demistificirati taj zastarjeli kult oslikavajući osornoga i mucavog kralja kao napola komičnu, a napola tragičnu figuru, ali to se nije dogodilo. Dignitet kraljevske obitelji je spašen! Sve potencijalno zanimljivo događa se iza (za gledatelje) zatvorenih vrata, a kralj iz bitke (u ovoj bajci - s mucavošću) izlazi kao pobjednik i spašava zemlju (barem simbolički, svojim motivacijskim govorom) od propasti i zlih osvajača.

Unatoč prigovorima, ne može se poreći da 'Kraljev govor' ima i vrlina. Izašao iz klasične škole britanske biografske drame, film je glumački besprijekoran - čak je i inače iritantna Helena Bonham Carter uspjela sasvim solidno ovladati ulogom britanske kraljice. Na glumačko umijeće Colina Firtha nema potrebe pretjerano trošiti riječi jer njegove su izvedbe u pravilu besprijekorne, a sjajnog je glumačkog partnera pronašao u oskarovcu Geoffreyju Rushu - zajednički su realizirali nekoliko uistinu zabavnih scena. Svakako vrijedi istaknuti i dojmljive epizodne nastupe Guya Pearcea u ulozi Georgeova brata Edwarda VII, Dereka Jacobija (koji je prije četrdesetak godina bravurozno odglumio lik jednog od najpoznatijih mucavaca u povijesti u naslovnoj ulozi serije 'Ja, Klaudije') kao nadbiskupa od Canterburyja te Timothyja Spalla kao Winstona Churchilla.