'Do kraja ljeta' obiteljska je dramica koja se događa u osvit mirovnih pregovora između Egipta i Izraela u Camp Davidu ljeta 1978. U njoj sedmogodišnja Maya mora do kraja školske godine naučiti pisati i čitati, jer će inače pasti razred, a u tome će joj pomoći njen odbjegli djed koji se iznenada pojavljuje nakon 20 godina. Naravno, njegov povratak će otkriti i stare obiteljske tajne, kako to već biva. Uglavnom, radi se o filmu koji ne vrijeđa gledateljevu inteligenciju, ali se i brzo zaboravlja.

Vjerojatno najzanimljiviji od dokumentarnih filmova na ovoj reviji je vrlo napeti 'Stan' Arnona Goldfingera. U njemu nakon smrti 98-godišnje bake, Židovke iz Tel Aviva, režiser kopajući po njenim stvarima otkriva da su baka i djed prije, ali za čudno čudo i poslije rata prijateljevali sa stanovitim Baronom von Mildensteinom, bliskim suradnikom Josepha Goebbelsa. Oni su ga sredinom tridesetih vodili po Palestini, kad je Mildenstein došao u 'inspekciju' zemlje u koju bi trebalo humano preseliti Židove iz Njemačke, a redovito su ga posjećivali i u Njemačkoj poslije rata. Preneraženi Arnon s tim informacijama suočava svoje rođake, kao i Mildensteinove potomke, no nailazi na mješavinu šutnje, ignorancije i odbijanja suočavanja s istinom. Moćan film o suočavanju s prošlošću, kakve bismo voljeli da se češće snimaju i kod nas.

'Peto nebo' također je drama o odrastanju, koja se događa u sirotištu za djevojčice na rubu Tel Aviva za vrijeme Drugog svjetskog rata. U njemu živi 13-godišnja Maya koja će se zaljubiti u 25-godišnjeg vojnika Ducea. Usprkos zanimljivom okruženju u koje je smješten, film djeluje kao da je namijenjen malom ekranu, a ne velikom platnu. Tome ne pomaže ni često prisutna patetika.

Automobilska nesreća kao katalizator događaja u filmu motiv je koji je već dobrano eksploatiran u filmovima Alejandra Gonzalesa Inarritua, a i u oscarovskom laureatu 'Crash'.
No Alon Zingman se ne libi pokrenuti kotač još jednom, u svom sumornom prikazu izraelskog društva 'Suton'. Začudo, dobrim dijelom mu eksperiment i uspijeva, iako bi njegove četiri priče bolje funkcionirale da nisu povezane sudarom.

Zanimljivi su i 'Violinisti', dokumentarac o petero 10-godišnjaka iz malog sela Migdal u Galileji (ili kako kaže jedan od protagonista filma 's kraja svijeta') koji se pokušavaju izvući iz ne baš sjajne životne situacije sviranjem violine. Film je napravljen u danas prevladavajućem stilu cinema verite, što samo pridonosi njegovoj autentičnosti, iako bi mu dobro došlo još malo oštrice.

Najzanimljiviji igrani film ove revije, dobitnik posebnog priznanja u sekciji filmova za djecu na prošlogodišnjem berlinskom filmskom festivalu je 'Potop', priča o odrastanju 13-godišnjeg Yonija. On se mora nositi s iznenadnim povratkom svog autističnog brata iz bolnice, a situacija u obitelji nije blistava ni zbog činjenice da mu se roditelji razvode. Vrlo realističnu dramu, odlično snimljenu uglavnom kamerom iz ruke, jedino kvari blago nerealni hepiend. No bez obzira na to, radi se o vrlo dobrom filmu.