Iako svijet komedije zna da je Robin Williams možda najviše dao na daskama stand upa, njegovi filmski hitovi i tzv. obiteljski pristup smijanju učinili su ga kućnim imenom u cijelom svijetu. Spielberg ga je prozvao 'munjevitom olujom komedije' koja ga je na setu nasmijavala onda kada je bilo najteže. No očito nije bilo onih koji bi nasmijavali Robina Williamsa.

Onoliko koliko je njegova smrt samoubojstvom iznenadila, toliko se, nakon početnog šoka, nezgodno uklopila u mračnu listu onih koji su najviše trebali pomoć u trenucima kada su nas najviše zabavljali.

Williams je patio od depresije i ovisnosti, a pri tome nije bio jedini funny man kojeg je autodestrukcija odvela u slijepu ulicu. Klišej tužnog klauna puno je više od klišeja: Ray Combs objesio se na psihijatrijskom odjelu bolnice, Micke Dubois učinio je isto na svom tavanu, Tony Hancock odlučio se na kombinaciju tableta i votke, a Freddie Prinze si je pucao u glavu, baš kao i Drake Sather. Lenny Bruce pronađen je na podu zahoda, mrtav s iglom u ruci; Johnu Belushiju, Mitchu Hedbergu i Chrisu Farleyju život je oduzeo speedball; Sam Kinison stradao je u prometnoj nesreći, organizma prepunog kokaina i kodeina, a Artie Lange čudesno je preživio možda najglasniju demonstraciju samoprijezira pokušavajući si, nakon previše godina borbe s heroinom i alkoholom, oduzeti život nožem; popio je izbjeljivač za rublje, a zatim sâm sebe ubo čak devet puta u trbuh oštricom dugom 30 centimetara. Ipak se vratio nakon godine dana fizičke i  psihoterapije.

Robin Williams nije. A bila je to velika, velika karijera.

Williams je rođen u Chicagu 1951. godine, kao sin majke manekenke i oca biznismena. Poput većine kolega, u djetinjstvu je bio iznimno stidljiv, a tek je tijekom srednje škole, upravo zahvaljujući kazalištu, sakupio hrabrost stati pred ljude. Što mu je svakako pomoglo kada je krajem sedamdesetih krenuo u svoju stand up karijeru postavši jednom od najvećih zvijezda 'zlatnog doba' osamdesetih, smjestivši se po stilu negdje između razuzdane provokacije Richarda Pryora i srednjestrujaške popularnosti Billyja Crystala. Kroz godine je zaradio status američkog božanstva smijeha, u rangu jednog Stevea Martina, kolege s kojima je dijelio putanju karijere, sve dok potonji nije postao uspješan glazbenik. Williams je ostao u filmu, koji ga je ipak najviše proslavio, a u kojem je krenuo živjeti već 1977., s manjom ulogom u seksi skeč komediji 'Can I Do It 'Till I Need Glasses'.

Tri godine nakon, gledali smo ga kako jača gutajući špinat u 'Popaju', njegovoj prvoj glavnoj ulozi, a dramske je sposobnosti proširio 1987. s 'Dobro jutro, Vijetname', drugačijom pričom o do tada bjesomučno eksploatiranom ratu. Dvije godine kasnije, već je sjedio na Oscarima s 'Društvom mrtvih pjesnika'. Za sve one koji su mislili da se pred kamerom samo zna kreveljiti.

Devedesetih se gotovo u potpunosti okrenuo family friendly produkciji – postao je Petar Pan u Spielbergovu 'Kapetanu Kuki', a uslijedili su 'Toys', 'Aladdin', 'Mrs. Doubfire', dječji filmovi i populističke komedije koje su balansirali klasici poput 'Good Will Hunting' i 'Deconstructing Harry'. Iako su mu posljednjih nekoliko godina projekti svakako izgubili komercijalnu snagu, samo je ove godine imao četiri nova naslova, a i jedan spreman za 2015. Sada su to postali 'posthumni naslovi', što bi moglo ići na ruku onima koji na njemu zarađuju – ali svakako nimalo ne veseli one koji su ga dobro poznavali.

A koji svjedoče o tome da je Robin Williams, onda kada je bio i najmanje i najviše slavan, uvijek ostajao isti, posve riješen ega, susretljiv, otvoren, opušten i normalan. Nažalost, ne i dovoljno 'normalan' da ostane s nama.