Kako piše britanski Guardian, Mick Jagger (vokal), Keith Richards (gitara), Brian Jones (gitara i usna harmonika), Ian Stewart (klavijature), Dick Taylor (bas) i Tony Chapman (bubnjevi) tog su četvrtka navečer nervozno nastupili pred trezvenom skupinom od nekih 80 muškaraca i 30-ak žena. Sudeći prema fotografijama, među njima je bio poveći broj zaljubljenika u jazz: svjedoci pričaju da je publici trebalo 'malo duže' da se 'zagrije' za 50-minutnu eksploziju američkog rhythm and bluesa koja je uslijedila.

Službenog imena Mick Jagger and the Rollin' Stones, bend su činili Jagger, tada još uvijek student London School of Economics, u džemperu i samtericama, njegov osnovnoškolski prijatelj Keith Richards, u grobljansko crnom odijelu te Brian Jones (ujedno i idejni tvorac imena benda).

Iza njih na pozornici bila je postavljena ritam sekcija, koja se tada sastojala od Richardsovog školskog prijatelja Dicka Taylora na basu i budućeg bubnjara engleskog pop-rock sastava 'The Kinks' Micka Avoryja, koji je nastupao s njima tu večer. Jagger i Richards imali su 18 godina i još su uvijek živjeli s roditeljima, a Jones je imao 20. Stewart, 23-godišnji radnik otpremnik, stajao je sa strane s mesnom pitom u jednoj ruci, drugom svirajući klavir.

U ambijentu kojim je prevladavao miris kuhanog kupusa, njihov je nastup doživio mješoviti prijem. Dečki su si živce smirivali ispijanjem viskija i brendija. Taylor se prisjeća početnih dovikivanja iz publike, koja su možda bila rezultat nedovoljne uvježbanosti benda.

Međutim, kako se koncert primicao kraju, stvari su se počele zagrijavati. Nakon glasne katalitičke eksplozije 'Down the Road Apiece' svirane u stilu Chucka Berryja, posljednjih su 15 minuta nastupa, kako je zapisao Stewart u svoj dnevnik, 'povisili brzinu', sve do velike završnice s 'Happy Homeom' Elmorea Jamesa.

Nakon nastupa, članovi benda izašli su iz kluba, prošetali ulicom posve neprepoznati i otišli na piće u pub The Tottenham, nedaleko stanice podzemne željeznice Tottenham Court. Podijelili su zarađenih 30 gvineja na šest dijelova, što je nekako značilo da je Jonesu dopalo šest funta i 10 šilinga, dok su se svi ostali morali zadovoljiti s po pet funti.

Tada nitko nije mogao niti zamisliti da će oni postati najpoznatiji svjetski rock sastav. Do Božića te godine, Taylora i Avoryja zamijenili su Bill Wyman i Charlie Watts. U travnju 1963., menadžment benda preuzeo je vješti mladac Andrew Loog Oldham, Stewart je nečasno otpušten, a Decca je objavila debitantski singl Stonesa, obradu pjesme 'Come On' Chucka Berryja, prodan u 250 tisuća primjeraka. Ostalo je - povijest.