Zamislite samo to da novi filmovi Semiha Kaplanoglua i Romana Polanskog privuku u Hrvatskoj toliko publike da ona napuni gotovo cijelu jednu sportsku dvoranu! Teško. Jako teško. Gotovo nemoguće, jer znamo kakvu prođu takvi filmovi inače imaju u klasičnim kinodvoranama i multipleksima, ako ikada i dođu do njih zgurani između novih rundi prištavih američkih vampira i britanskih geeky čarobnjaka ('Semiha... koga?'). No na Sarajevo Film Festivalu, premijere filmova kao što su 'Med' i 'Pisac iz sjene' u stanju su napuniti dvoranu poput Zetre, u kojoj u savršenom miru nekoliko tisuća gledatelja sjedi i gleda novu festivalsku arthouse ponudu.

No što festivalska i arthouse ponuda uopće rade u sportskoj dvorani? Odgovor je jedna riječ - vrijeme. Ili više njih - uistinu katastrofalno vrijeme. Oba filma trebala su se prikazati u ljetnom kinu, na otvorenom, no prvo je u subotu navečer 'Med' izbjegao pod krov zbog kiše i suludog vjetra, koji je zamalo usmrtio potpisnika ovog teksta otkinuvši granatama odavno nagrižen komad balkona zgrade u centru grada, spustivši ga uz pomoć okrutne gravitacije, nimalo nježno, doslovno ispred nogu (jedan korak više života bi isto tako vjerojatno lišio i djevojke kojima je pred noge pao ogroman reflektor u blizini crvenog tepiha, iščupan sa svog stalka upravo naglim napadom vjetra poluorkanske snage). A potom je u nedjelju, potpuno suludo, ljetni festival postao zimski, nakon što je temperatura u svega 24 sata uspjela pasti sa 32 na 12 stupnjeva, promijenivši godišnje doba uz jedno lijeganje i ustajanje iz kreveta.

Stoga je novi Polanski - naravno, bez osobnog gostovanja stare pedofil..., ovaj, legendarnog redatelja na festivalu - završio u sportskoj dvorani, baš kao i prekrasna turska drama večer prije. No baš kao i u slučaju tog filma, ni ovaj nije mogao izgubiti na kvaliteti time što smo ga gledali u ovakvom, pomalo bizarnom okruženju, s drvenih tribina zbog kojih čak i najveći arty-farty snobovi zaplaču za udobnim foteljama omraženih multipleksa. Jer 'Pisac iz sjene', adaptacija romana bivšeg BBC-jevog reportera Roberta Harrisa, jako je dobar, školski primjer old school trilera, 'noarističnog' političkog trilera koji jest negdje između 'klasičnog Hollywooda' i 'klasičnog Polanskog', ali to jest kompliment. I ono najvažnije, upravo vrijeme koje je otjeralo film na teniski teren Zetre - snažni vjetar, iritantna kiša i neugodna hladnoća - ima jednu od glavnih uloga u 'Piscu iz sjene', filmu iznimne atmosfere turobnosti, napetosti i tjeskobe, stvorene upravo klimatskim uvjetima, unatoč svom humoru i žanrovskim elementima koji su tu da bi cjelinu približili masovnijoj publici. Mogao je biti kraći, doduše, ali nije i morao.

Priča je to o britanskom piscu iz sjene (Ewan McGregor), tzv. ghost writeru, jednom od onih koji pišu u ime drugih za dobru lovu, pristajući na keš umjesto hrane za ego; on prihvaća zahtjevan posao pisanja autobiografije bivšeg britanskog premijera (Pierce Brosnan), no vrlo brzo rutinska se gaža pretvara u intrigantan, pa i po život opasan pakao, kada se premijer nađe na haškoj optužnici za ratne zločine zbog pomaganja američkoj administraciji u ilegalnim uhićenjima i mučenjima ekstremnih islamista. Nimalo skrivene aluzije na Blaira, Busha i Halliburton (koji je ovdje prekršten u Haterton), svjetsku političku masoneriju i vođenje globalnih 'ratova protiv terorizma' kroz špijunsku mafiju, beskrupulozni veliki biznis i nekažnjeni CIA-in zločin, čine 'Pisca iz sjene' ne samo dobrim autorskim uplivom u žanr političke intrige, već i pomalo kontroverznim komadom političkog komentara, podsjećajući na to da je, kako je jednom lijepo primijetio veliki Hunter S. Thompson, politika tek kada prljave vode - a velik broj onih koji u nju uskoče s dobrim namjerama više nikada ne isplivaju na površinu.

Rezultat je iznimno dobar, retro, a opet svjež, čarobno atmosferičan, uznemirujući, a opet zabavan film. Podsjetnik na to zašto Polanski, ma zbog čega bio u crnoj kronici, ipak nije izgubio kredit majstora iza kamere.