Za The Cranberries su se stvari prilično brzo odvijale – strelovito su došli na vrh, kratko se zadržali na njemu i podjednako ekspresno nestali sa scene. Čitava njihova priča stala je u nekoliko godina sredinom 90-ih, kad su bili nevjerojatno uspješni – dosegnuli su vrhunac drugim albumom 'No Need To Argue' iz 1994, koji je otišao u 15-ak milijuna primjeraka, od toga polovica u Americi. U tom su trenutku bili jedan od najvećih bendova na svijetu, a svakako najveći irski (to su one tzv. izgubljene godine U2-a između 'Zoorope' i 'Popa'). Inače, trajali su desetak godina, u kojima su objavili pet albuma, ali su posljednja dva prošla značajno slabije, iako je predzadnji, 'Bury The Hatchet' iz 1999, možda i najbolji album benda. Očito je da su bili bend trenutka i da su svojim kroz keltske harmonije provučenim postgrunge/preemo light zvukom savršeno pogodili puls tadašnje publike, a nije vjerojatno odmogao ni specifičan vokal Dolores O'Riordan.

Nakon oproštajne retrospektive 'Stars: The Best 1992-2002' krenuli su sa snimanjem šestog albuma (s kojeg su neke stvari završile ovdje), ali su odustali, tiho se razišli i posvetili solo karijerama, od kojih je očekivano najvidljivija bila O'Riordaničina, iako ni njena dva solo albuma također nisu postigla neki zapažen uspjeh. Jedna od deset najbogatijih žena u Irskoj, O'Riordan je danas povučena 40-godišnja majka troje djece u braku s Donom Burtonom, nekadašnjim tour menadžerom Duran Durana. Braća Hogan, Noel & Michael, pak danas izgledaju prikladno zarasli kao Fleet Foxesi ili Bon Iver. Sasvim se stoga logičnim činilo ponovo okupljanje o desetogodišnjici razlaza, a za tu su priliku angažirali svog starog producenta, iskusnog Stephena Streeta (Blur, The Smiths, Morrissey solo, Kaiser Chiefs...), s kojim su radili na svoja prva dva albuma.

I zaista, od prvih taktova uvodne 'Conduct' jasno je da je to album Cranberriesa – sve fini akustičarski, melodiozni keltski pop s nepogrešivo prepoznatljivim vokalnim harmonijama Dolores O'Riordan. Slijedi zarazni, živahni 'Tomorrow', drugi singl i udarna stvar albuma, i odmah je jasno da su Cranberries u top formi. Nakon toga se tempo smiruje, ali nikako ne upada u katatoniju ili, ne daj bože, dosadu, dapače – samo nema onih nekadašnjih izleta u grungersku distorziju – to je vjerojatno ipak bio dio mid-90's zeitgiesta, više nego istinski interes benda. Kad se stvari opet malo, uvjetno rečeno ubrzaju, kao u primjerice 'Schizophrenic Playboy' ili prvom singlu 'Show Me The Way', nazire se dodatni hit potencijal, iako je potonja nešto manje uvjerljiva, da ne kažemo originalna. No albumom ipak prevladava mirniji tempo finih, nerijetko gudačima obojenih, valcerskih ispovjednih balada.

Uglavnom, Cranberries 2012. zvuče na las identično kao i kad smo se zadnji put susreli s njima, što je sjajna vijest ako ste njihov fan. No ako ste im knjigovođa, stvari izgledaju nešto tmurnije – naime Cranberries su oduvijek bili teen ili postteen band, a veliko je pitanje hoće li današnje generacije imati interesa za ono što nude. Zapravo i nije (pitanje), jer vjerojatno neće (imati interesa). Ostaje samo nada da će im klinci odrasli na njihovoj glazbi, današnji 30-i-nešto-godišnjaci, biti skloni, jer bilo bi šteta da ponovo propadnu, pogotovo s ovako solidnim, zrelim albumom, što bi onda vjerojatno značilo i njihov definitivan kraj...

OCJENA: 8,5 / 10

Izdavač: COOKING VINYL / UNIVERSAL MUSIC