Jako puno radite, preko tjedna 'Dobro jutro Hrvatska', a tu su i šihte na Hrvatskom radiju, donedavno ste se uživo javljali i subotom u emisiju 'Subotom ujutro' . Jeste li radoholičarka i kada se stignete odmoriti?
Nije teško biti radoholičarka kad uživate u onom što radite. Već sam tridesetak godina u radijskim i TV eterima i još mi nije dosta. Veselim se svakom projektu i svakom radnom danu. Neke su točke stalne: emisija 'Dobro jutro, Hrvatska', na primjer, a neke ulete s vremena na vrijeme, primjerice poput sjajne 'Seoske gozbe'. Kad projekt dobro ispadne, zadovoljstvo odrađenim jednako je najboljem odmoru. A taj mi je – neka pješčana plaža, kristalno more i dobra knjiga. Na nekoj geografskoj širini do koje signal mobitela ne stiže.

Kako se najradije opuštate, u čemu uživate?
Opuštam se kad stignem. Ne treba puno – ugodno društvo, neka veselica ili partija Clueda s mojom djecom.

Kakvi su vam bili novinarski počeci? Kada ste došli na HTV? Što vam je ostalo urezano u sjećanje?
Počela sam kao srednjoškolka na Radiju 101. S fakultetom sam ušla na Prisavlje. Zasluga je to dragog kolege i prijatelja Renata Kunića. On me za ruku doveo u Zagrebačku panoramu. Ondje sam počela od osnova: javljala se na telefone, sakupljala cijene po tržnicama, dežurala popodne. Tijekom jednog od tih dežurstava stigla je vijest da je usred grada pao balkon i da ima žrtava. Kamera je bila spremna, ali nije bilo novinara. I tako sam ja, dežurna na telefonu, poslana na prvi radni zadatak. Još se danas sjećam tog stand-upa. Srećom, u takvim sam se tragičnim situacijama poslije rijetko našla. Uskoro je oformljena televizija Z3 i Velimir Đuretić mi je dao šansu da je otvorim. I tako je počelo.

Iza vas je više od 20 godina vođenja emisije 'Dobro jutro, Hrvatska'. Je li ikada došlo do zasićenja? Na koji način vam je taj posao i danas izazov?
Puno je to godina. Tijekom tog vremena, mijenjali su se urednici, mijenjale koncepcije, mijenjali su se voditelji. Odlazilo se i vraćalo. Nadograđivalo. Odrastalo. Ovo 'Dobro jutro' kakvo sad gledate najbliže je emisiji koju sam ja priželjkivala svih tih godina, to je za mene prava jutarnja emisija – informativna, pitka, obrazovna, a zabavna. Slikom i viješću brza, sadržajem zanimljiva. Kako rekoh, posla se ne mogu zasititi. Možda bih se mogla odreći ustajanja u četiri sata ujutro. A onda opet – kako bih drukčije imala toliko vremena u danu?

Svako jutro ustajete u četiri? Odlazite li još biciklom na posao?
Četiri dana u tjednu ustajem u četiri sata ujutro. Ostale dane oko sedam sati. Na posao odlazim biciklom ako vrijeme dopusti. Evo, baš sam dopedalirala s televizije. Ako je kiša ili velika zima, odvezem se autom.

Brojni kolege prošli su kroz emisiju; s kime vam je bilo posebno ugodno raditi? Jeste li se nekada našli u situaciji da sa suvoditeljem niste mogli naći zajednički jezik?
Svi su mi dragi. I to nije floskula. Uživala sam godinama raditi s Mirkom Fodorom, ali mi jednako veselje danas pričinjava rad s Robertom Ferlinom, Davorom Meštrovićem ili Franom Ridjanom. Mi se svi baš dobro slažemo!

Gotovo nikad vas se ne može vidjeti, ali ni čuti bez osmijeha na licu. Je li to samo za kamere ili ste zaista uvijek nasmiješeni i sretni?
Ma takva sam od rane zore. Vesela i glasna za poludjeti... Nije ni s tim lako živjeti. Pitajte moje ukućane ili susjede.

Što vas može izbaciti iz takta, što vas posebno ljuti?
S vremenom postanete mudriji. Pa naučite da se ne treba sekirati oko stvari na koje nemate utjecaj. Nastojim broj stvari ili ljudi koji me mogu izbaciti iz takta svesti na minimum. Gotovo da ih više ni ne primjećujem.

Radite li još uvijek ponekad kao turistički vodič? Koliko često?
Prerijetko, ali bolje ne ide. Više sam putovala s grupama kad sam bila slobodnjak. Posljednjih petnaestak godina putovati mogu samo u dane godišnjeg odmora, a kako je to vrijeme koje želim posvetiti i svojim klincima, izbor je jasan.

350943, 367583, 313747, 186353
Kako se nosite s kritikama?
Super. Nastojim ih uvijek racionalno sagledati. Uvijek imam na umu da je, od onog što se govori, važnije tko govori. Neke ljude smatram baš pravim korektorima i njihove primjedbe slušam bez pogovora.

Najveći gaf koji je izašao u eter?
Bilo je gafića. Svakojakih. Uglavnom smiješnih.

Nedavno ste bili u posjetu hrvatskoj školi u Bostonu gdje ste promovirali knjigu 'A da se to dogodi tebi' koju ste uređivali. Kakve ste dojmove donijeli iz Bostona?
Svake sam godine ondje. Postoje u tom Bostonu dragi ljudi čija je kuća naš dom na tom kraju svijeta i koji su naša obitelj preko oceana. Posjetim uvijek i Hrvatsku školu Boston. U njoj hrvatski jezik uče djeca naših iseljenika, ali i njihovi supružnici, članovi njihovih obitelji. Njeguju naš jezik i običaje često predanije i požrtvovnije nego mi u domovini. Ponekad mi se čini da su baš oni, kilometrima daleko, istinski čuvari naše tradicije.