Kad film prikazuje odrastanje i (seksualno) sazrijevanje heteroseksualne osobe, rijetko ćete čuti da je to film 'o heteroseksualnosti'. Zato ne čudi što je Laurence Clerc, producentica ovogodišnjeg kanskog pobjednika 'Adelin život', u motovunskom razgovoru ugodnom nekoliko puta imala potrebu naglasiti da to nije film o homoseksualnosti. Ne manjka mu, istinabog, homoseksualno eksplicitnih sekvenci, prizora gay barova i kafića, pa i dulje sekvence s povorke za prava homoseksualnih osoba, popularnog Pridea.

To nije film o homoseksualnosti, tvrdi Clerc, premda junakinja iz naslova svoju ljubav (i ostalo) krije i od obitelji i od prijatelja, a školske je kolege u jednom trenutku zbog sumnje na lezbijstvo zlostavljaju. To je prije svega film o odrastanju, intiman portret protagonistkinje, u kojemu nema ničeg političkog, kaže ona, dodajući da se redatelj Abdellatif Kechiche u pravilu grozi politike. No, ako je politika 'djelatnost koja teži uređenju društva u najširem smislu' (definicija prema V. Aniću), a pojedinac osnovna građevna jedinica društva, možemo li uistinu govoriti o apolitičnosti bilo koje dimenzije ljudskoga života, svih njegovih društvenih - pa tako i seksualnih - praksi?

Ako je (homo)seksualnost uistinu intimna i apolitična stvar, kako objasniti kontroverzu oko pobjede ovog filma u Cannesu, a sinoć i golemu nelagodu motovunske publike koju su dugi prizori (lezbijskog) seksa natjerali na glasan, nervozan smijeh, disrupciju filmskog univerzuma – možemo li zamisliti takvu reakciju na produ(b)ljeni prizor raznospolnog čina? Teško, jer u tome nema ničeg stranog, ničeg zazornog; to je prostor 'našeg' i prirodnog i lakše ga je inkorporirati u iskustvo gledanja (umjetničkog) filma i društva.

Dakako, opipljiva nelagoda publike u Motovunu nipošto ne implicira homofobiju gledališta, no na površinu izvlači političnost seksualnosti od koje ne treba zazirati, koju treba prigrliti i s kojom valja voditi ljubav, bez kontracepcije.

E, da, a kakav je film? Moćan, kao što može biti tri sata gotovo isključivo intenzivnih krupnih planova koji junakinje Adele i Emmu čupaju iz svijeta i na lica im nevjerojatnom snagom projiciraju svu (i svačiju) žudnju, patnju, strast, bol, ljubav, sreću, žeđ i glad (fenomenalne Adèle Exarchopoulos i Léa Seydoux s redateljem su podijelile Palmu i nakon dvadeset godina pridružile se Jane Campion u tom muškom zabranu) - temelje (intimnih) politika bez kojih ne postoji dobra umjetnost, bez koje ne postoji društvo ni mi sami. Intenzivan i strastven od početka do kraja, kao i život kad se živi kako treba. Jednom riječju: jeben.