I onima koji na prste mogu prebrojiti dokumentarce pogledane proteklih godina jasno je da je manipuliranje činjenicama čest trend u suvremenoj dokumentaristici. Autor odavno nije samo kroničar ili faktograf, on je taj koji stvara priču i poigrava se njezinim detaljima. Chris Waitt, nestabilni bonvivan u tridesetima, tako je glavni protagonist priče u kojoj pokušava raščlaniti zbog čega nema sreće u ljubavi i seksu, koristeći nekoliko paralelnih metoda – razgovor s bivšim djevojkama, zavođenje potencijalnih preko Myspacea, istraživanje fetišizma i voajerizma u svrhu liječenja erektilne disfunkcije, te konačno onaj najbolniji – suočavanje s djevojkom s kojom je proveo najviše vremena u vezi.

U svom istraživanju Waitt ipak previđa elementarni problem – paralelno s insceniranim, ali urnebesnim prizorima, poput odlaska u tamnicu kod domino-dame čiji tretman bičevanja po stražnjici prekida mamin telefonski poziv, on neprekidno potencira svoju smušenost, neurednost i potpuni antitalent za zavođenje, sve odreda 'vrline' koje mu odmažu u ostvarivanju cilja.

Iako autor u praksi većinu djevojaka ne uspijeva nagovoriti da mu ispovijede razloge davnašnjih prekida, Waitta treba pohvaliti zbog još jednog vještog manipulativnog trika – kad mu jedna djevojka zaprijeti tužbom bude li u filmu otkrivao njezino lice, glas ili detalje njihove veze, autor odlučuje snimiti djevojku iza zastora kako na prijenosnom računalu tipka odgovore na njegova pitanja koje gledatelju isporučuje kroz sintetizator zvuka.

Možda bi bilo efektnije da je na takav ili sličan način snimio još poneku djevojku, jer njegova metoda biva potpuno razobličena na odjavnoj špici, gdje možemo pročitati da 'mnoge djevojke nisu pristale na otkrivanje svojih pravih imena ili detalja veze s autorom, zbog čega ih je morao promijeniti'. Upravo o tome i ovisi čitanje Waittovog filma – gledate li ga kao jednoipolsatni generator zabave, valjat ćete se od smijeha. Gledate li ga kao dokumentarac, izmanipulirat će vas više od većine trenutačno dostupnih.

Drugi dan ZagrebDoxa donio je i nekoliko zanimljivih premijera u regionalnoj konkurenciji, pa tako mladi hrvatski autor Igor Bezinović u odličnom kratkom dokumentarcu 'Natprosječan' nudi glavnom liku Mirku Kapoviću priliku da u šetnji oko Jaruna pred kamerom zaokruži svoj dosadašnji životni put. Mirko je 78 puta bio u pritvoru, što ga čini, siguran je, rekorderom i natprosječnim čovjekom. Šetnjom oko Jaruna i zastajkivanjem tek uz pokoji koš za smeće, Mirko leluja svojim životnim putima i razmišljanjima, zastajkujući na vlastitim pogreškama i propustima te diskretno iznoseći svoju životnu filozofiju, koju bismo mogli sažeti rečenicom: 'Za sreću je dovoljan tek papar i čačkalice.' Na tragu te filozofije minimalizma, autorova ruka diskretno usmjerava glavnog lika prema tome da se ogoli pred kamerom.

Nikola Strašek u svom je filmu 'Vajt' također odlučio ispričati jednu životnu priču. I dok je Bezinović priču čvrsto zaokružio strukturno i sadržajno, Strašek se odlučio na linearan tok priče otvorena početka sa sugestijom otvorena kraja. Kao provodni element, glavnog junaka smjestio je na tračnice vlaka. Priča je to o slavnom zagrebačkom skejteru Vajtu kojeg prijatelji bezuvjetno slave i hvale, dok sama radnja stoji zakopana u mjestu. U jednom trenutku droga prodire u Vajtov život i pokreće radnju u linearno prepričavanje događaja, kako od strane glavnog lika, tako od njegovih prijatelja i supatnika na putu prema dolje. Film se čini predugim te dramaturški nedovoljno pročišćenim i usmjerenim. Moguća patetika izbjegnuta je prvenstveno ležernim pristupom glavnog lika temi.

Treći sinoćnji regionalni film 'Dvije ljubavne priče' kosovske autorice Shote Bukoshi vrlo je zanimljiv uron u ljubavne priče kosovskih Roma. U prvoj priči glavni muški lik od žrtve u naglom obratu prelazi u ulogu krivca. Naime, kao beba ostavljen od roditelja, isto to čini svojoj djeci, ostavivši prvo svoju trudnu ženu, da bi zatim napustio drugu ženu i majku svoje dvoje djece. Autorica u prvom dijelu filma stvara profil glavnog lika kao skromnog oca i supruga, da bi ga u trenu, iznenađena njegovim bijegom od supruge, opravdano osudila, a ujedno ukazala na činjenicu da u dokumentarcu život priča priču. U drugom filmu sretna ljubavna priča pretače se u nesigurnu socijalnu i nesretnu roditeljsku priču. Romski supružnici vrlo jasno izražene ljubavi žive na rubu bijede i nemaju novca za liječenje bolesne kćeri, ujedno i ugnjetavane u školi. Odlično strukturiran, film kreće od uzleta u ljubav da bi se pretočio u tugu i probleme. Ogoljen od patetike, tek pokatkad uranja u sentimentalizam, što pojačava osjećajnost.