Dok su se na većim scenama T-Mobile INmusic festivala odvijali sigurni, ali prilično predvidljivi nastupi dvaju najvećih domaćih aduta ovogodišnjeg programa, Elementala i Dubioza kolektiva, na Hidden stageu se zbivala jedna od onih pojava zbog kojih vrijedi hodočastiti na festivale, čak i po danu, čak i na bendove o kojima ništa osim imena ne znaš (u PR ionako više nitko pametan ne vjeruje).

Islandski klinci kockasto i neprivlačno nazvani Retro Stefson, šest momaka koji izgledaju kao da nisu uhvatili dvadesetu i curica s klavijaturom oko vrata i suknjicom sa školske priredbe proširili su zarazu plesa i veselja jarunskim sutonom već u prvih pet minuta koncerta. Žanrovski su apsolutno posvuda, pjevaju malo na engleskom, malo na pidgin francuskom, malo na nečemu što možda i nije jezik, ali tako besramno i otvoreno uživaju u svakoj sekundi da se usne same šire u osmijeh, koliko god im koža lica dopušta.

Da stvar bude bolja, Stefsoni nisu glazbeni naivci koji igraju na šarm i mladenačku energiju: tamnoputa braća Steffanson, gitarist i basist benda, tuku fantastične falsete bez ikakvog napora, čemu basist Logi Pedro priključuje i svirački stil afričkih genijalaca zaslužnih za čarobni zvuk 'Gracelanda' Paula Simona. Najslabiji svirač, udaraljkaš Haraldur Ari (pazite kakva imena!), uvelike kompenzira nedostatke neviđenim smislom za animaciju. Niti okrznut prorijeđenom publikom i prvim nećkanjima, natjerao je: 1. okupljene da priđu bliže sceni; 2. naučio ih pet stupnjeva disco koreografije; 3. praktično ju primijenio te 4. zaokružio ples seksi improvizacijama. Pritom je bend prolazio kroz neki suludi disco, smiješan kad to treba biti i udarački precizan, opet na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Slično su ludilo 2007. na festivalu izazvali !!!, opet u terminu kad je većina publike gledala u drugu stranu. Retro Stefson nisu taj kalibar benda, barem još ne, ali njihov je nastup festivalu dao prijeko potrebni okus neočekivanog iznenađenja. Iako nisam sudjelovao u koreografiji (previše svjetla za moju ukus), meni su svakako uljepšali dan.

Prije islandskih šarmera (nikakve veze ni s Bjork ni sa Sigur Ros, ako se pitate) svjedočili smo dugom otapanju festivalskog leda na preko 30 stupnjeva, procesu u kojem su svoje nastupe uzaludno potrošili Corto, Pink Studio i Luft, dok su Luka Belani i Tričke s više uspjeha pripremili teren za dolazak Duboize i Elementala. I jedan i drugi bend, nažalost, imaju problem s kakvim se suočavaju svi koji na ovom tržištu omirišu ikakav uspjeh. Jednostavno smo ih u proteklih 12 mjeseci vidjeli i čuli previše puta da bi imali realnu priliku za trijumf. Poglavito Dubioza, neočekivana senzacija prošlogodišnjeg T-Mobile INmusic festivala, ove godine na najvećem je stageu izgledala i zvučala kao puno manji bend.