U tom čudesnom svijetu odigravaju se Balaševićeve drame, komedije, njihove mješavine, a sada ih je samo uprizorio na velikom platnu. Trosatno ostvarenje zato od početka turneje i naziva video spotom, čak negira da se počeo baviti filmom, iako svi znaju da je do sada napisao nekoliko scenarija i sjećaju ga se iz glumačkih uloga u TV serijama. Uostalom, jedna od njih vječno mu je priskrbila nadimak panonskog mornara.

Staromodna priča s jednom porukom

Na turneju po tri hrvatska grada Đorđe Balašević sinoć je krenuo primivši darove domaćina i organizatora, monografiju Osijeka, svoju karikaturu (na kojoj se 'štedjela crna boja'), iskapio štamplicu žute rakije, statirao za fotografije s obožavateljima i podijelio stotine autograma u predvorju. 'Ovo je staromodan film. Sva sreća ima nas dovoljno staromodnih, još uvijek, da spasimo svijet od propasti', poručio je, uz potporu glumačke ekipe predvođene Mirom Banjac, u filmu splavarkom na Tisi.

Priča o Vasi Ladačkom drukčija je od one iz slavne pjesme, nešto kao njezin nastavak koji prenosi Vasin prijatelj Nikola, melankolični bogoslov (Marko Makivić i Peđa Bjelac). Vasa (glumi ga Danijel Kovačević, kasnije Rade Šerbedžija), Nikola i Andrija (Ivan Đurić), trojica derana, zaljubljuju se u Malu Vidru (Jovana Balašević), neukrotivu djevojku željnu života, pa se s njihovim dvojbama upoznaje pitomo okruženje seoske idile uoči Prvog svjetskog rata. Andrija i Nikola odustaju od Male Vidre, prvi zbog Tile (Slovakinja Danica Jurčova), a drugi kukavno bježi pred mobilizacijom, pa slobodan prostor koristi Vasa, što je zapravo njegov povratak jer joj je prvi i udvarao. Sreću remeti rat. Rovovska bitka na ruskoj fronti zamete trag i Vasi i Andriji, ali, probivši se kroz Karpate, uporna Tila nalazi svog ranjenog ljubavnika. Vasa negdje tumara s Kozacima i po povratku iz mrtvih Malu Vidru nalazi udanu za veselog žandara (Nikola Đuričko), što mu ne smeta previše jer je ionako zaljubljen u svoju Ruskinju. Melodrama tako završava za sve sretno, opći happy end.

Omamljena publika

Balašević kaže da je taj idealni završetak možda uzrokovao omamljenost publike nakon projekcija u nekim mjestima u Srbiji u kojima se filmska vrpca nije zavrtjela i po dva desetljeća. 'Bili smo u selima gdje se kinodvorane krečilo prije ulaska znatiželjnih gledatelja. Možda su ih pare omamile, a možda i film. Ne znam', šalio se sinoć raspoloženi Balašević ležerno odjeven u traperice i plavi prsluk najavljujući sutrašnji koncertni spektakl.

Tako opušten pojavio se i u filmu, u liku vođe Kozaka, na konju, kao harmonikaš koji se s Vasom, umjesto preko nišana, sporazumijeva melodijom. 'Tko to tako lijepo svira harmoniku. Nije valjda neprijatelj', pitao je pukovnik u rovu. 'Ma ne, neki Rus.' Rijeku ratnog besmisla mogu premostiti jedino sveljudske vrijednosti i emocije. Balašević toj antiratnoj ideji nije odolio, pa se proteže kroz cijeli film, kao još jedna njegova osveta onima 'što znaju jedino vikati – pali!'.

Osvrnuo se, ali ne žestoko, i na svoje kritičare, koji su filmu zamjerili cijeli niz stvari. Da je Malu Vidru povjerio kćerki Jovani, produkciju ženi Oliveri, imenovao se redateljem (počinio razne gafove) i scenaristom, čak maloljetnog sina ugurao pod Vasinog podmlatka, primio priloge sponzora, a zatim otezao sa snimanjem i, kao šlag na tortu, famijalizirao projekt. 'O filmu nisam čuo ništa loše, ponešto sam pročitao', rekao je pomirljivim tonom.

Kad smo kod tona, primjedbu za jučerašnju projekciju treba poslati majstorima razglasa zbog previše šuškavosti i basova u dijalozima. Glazba je bila sasvim zadovoljavajuća, ali neki razgovori potpuno nerazumljivi. Dok Rade Šerbedžija pri kraju govori o ranom mrazu, mogli smo jedino čitati mu s usana. U takvim trenucima, kojih nije bilo malo, publika se prepustila punim bojama ravničarske prirode tipične za prostor velike dunavske poplavne doline.

Priroda koju je trebalo zabilježiti

Kao i Slavonija, i Vojvodina prije masovnih poljoprivrednih isušivanja prošlog stoljeća bila je splet ritova, riječnih meandara i rukavaca, tamnih šuma i gajeva, iznad kojih su prelijetala jata ptica. U takvom mozaiku načičkala su se naselja ljudi posvećenih poljoprivredi i polaganom životu. Zato se u 'Ranom mrazu' sa zvucima tambura stalno isprepliće glasanje neke divlje patke ili bućkanje riba u rijeci. Taj izgubljeni svijet opstao još jedino u rezervatima, Balašević je toliko htio istaknuti da scene neprestano smješta u prekrasne krajolike. Dolazak Tile po Andriju treba pogledati ponovno zbog onih gusto obraslih brežuljaka na večernjim zrakama sunca mekanih kao velika topla deka. I zbog takvih nježnih pejzaža, snimanih ujutro i uvečer kada sunce produbljuje sjene, treba vidjeti ovaj film.

Konačno, uz projekciju dobiva se i susret s redateljem, glavnim glumcima i 'Panonskom mornaricom', jer je Balašević distribuciju povjerio obiteljskoj tvrtki 'Salayki', što se također nije svidjelo nekim kritičarima. Bolje rečeno, oduzeo ju je specijaliziranim trgovcima (distribucijskim kućama), PR agencijama, filmskoj birokraciji i preprodavačima, štampačima DVD-ova, prevoditeljima sa srpskog na hrvatski te, kao zasigurno smrtni grijeh, multipleksima i videotekama. Svi su na 'Ranom mrazu' mogli sezonski zaraditi da se Balašević ne bahati staromodnim hodanjem od grada do grada, od sela do sela, poput nekog pionira nijemog filma, i nudi dozu sna. Odatle još jedan njegov grijeh, čovjeka koji tvrdi da ljude spaja – što ih dijeli na one koji ga ne vole i oni koji ga nepokolebljivo vole.