Iako su neki mediji u festivalskim najavama pisali da 'Među zvijezdama' podsjeća na TV sapunice, prava istina je zapravo ta da je ovaj dokumenatrac daleko bliži klasičnoj cinema verite kinematografiji jugoistočne Azije – što opet znači da se gleda kao igrani film, ali koji, za razliku od sličnih naslova oslonjenih o oponašanje ušminkanosti igrane produkcije (tipa 'Armadillo'), donosi sirovu digitalku koja tako vjerno i pametno prati svakodnevicu da s vremena na vrijeme zaboravite da su sve emocije stvarne, svi događaji istiniti, a svi ljudi tek obični ljudi, a ne glumci.

Možda najbolji i najpoznatiji ekvivalent ovom naslovu jest 'Evolucija filipinske obitelji, epski projekt koji je Lav Diaz snimao od 1971. do 1987. godine, ali u konačnici sve to zapakirao u desetak sati dugu meditaciju o svakodnevici siromašne filipinske obitelji u različitim okolnostima različitih vremenskih razdoblja – 'Među zvijezdama' je redatelj Leonard Retel Helmrich uspio skratiti na nekih 111 minuta (dijelom i zbog toga što je riječ o posljednjem dijelu epske trilogije), no pothvat samog snimanja trajao je punih 12 godina!

Tijekom kojih je pratio 'evoluciju' siromašne indonezijske obitelji, a s njom i sve promjene tranzicijskog indonezijskog društva, šokantne i toliko poznate i nama u Hrvatskoj: konzumerizam koji stvara i razdire snove siromašnih, šokovi modernizacije, nezaustavljiva politička korupcija, ljutnja, depresija, uspon destruktivno-eskapističke teokracije... No s individualnim sudbinama, razmišljanjima i osjećajima stavljenima pod povećalo prvog plana.

Individualnim utjecajem siromaštva bavi se i slavni Abel Ferrara u svom dokumentarcu 'Napoli, Napoli, Napoli', pokušaju analize staleških i političkih uzročnika nezaustavljivog uspona organiziranog kriminala u Napulju, gradu koji je zahvaljujući Robertu Savianu i njegovoj 'Gomori' postao itekako zanimljiv svima koji su htjeli razumjeti izvornu pogonsku snagu globalnog građevinskog, modnog i narkokriminala.

Baš kao i Helmrich, i Ferrara je 'Napoli, Napoli, Napoli' snimio kao dio trilogije, no nešto manje uspješno – odlučivši se na formu docudrame, tj. miješanje stvarnosti i fikcije, Ferrara je svoje snimke intervjua sa živopisnim štićenicama ženskog zatvora u Napulju ispresijecao pomalo nepotrebnim igranim rekonstrukcijama mafijaških obračuna i prikaza sutona morala prosječne siromašne napuljske obitelji, nastalih po scenarijima tri različita autora, a napisanim upravo po obrisima svjedočanstava osuđenih sugovornica.

Rezultat je nekoliko različitih mini filmova u jednom, ali najbolji upravo je onaj dokumentarni – solidna cjelina tako bi bila puno bolja kao kratki dokumentarac, nego kao ambiciozna docudrama, a na kraju se čini da smo o životu Talijana u sjeni nasilja ipak puno više naučili iz proslavljene Garroneove adaptacije Savianovog klasika literarne docudrame.

Prvi dugometražni dokumentarac nezavisne filmske umjetnice Vanje Sviličić-Juranić'Jesam li sretna' prikazan je u programu regionalne konkurencije. Redateljica, scenaristica i snimateljica zainteresirala se za svakodnevicu i radne navike sobarica u neimenovanom malom hotelu koji se nalazi u centru Zagreba. U jeku recesije tradicija gubi na značaju i jedino što se cijeni postaje što efikasnije i što jeftinije obavljen posao. Iako je na početku naišla na skepsu sobarica koje su posumnjale da je poslana kako bi ih uhodila iz uprave, postupno je zadobila njihovo povjerenje te je provela šest mjeseci bilježeći stvarne događaje, iza

kulisa i ulazeći na mjesta koja inače ostaju nevidljiva. U teškoj borbi za egzistenciju nailazimo na zanimljive osobne priče sobarica kojima je u borbi za egzistenciju svaka kuna presudna. Svi kreveti moraju biti pospremljeni u rekordnom vremenu od četiri i pol minute, a iza čiste i uređene fasade leži cijeli niz nezadovoljnih pokretača uštimanog mehanizma. Pozadini hotelske udobnosti i uređenom pročelju luksuza tako je sučeljena nemilosrdna borba za preživljavanje. Zagrebačka filmska umjetnica bila je ustrajna u prenošenju ženskih priča, pa iako na filmskoj razini nismo dobili zanimljive snimateljske intervencije, konačni je rezultat bio potresan. Tim više što je i Sviličić sama priznala da nije dobila odgovor na pitanje postavljeno u naslovu filma, a da je menadžment hotela zabranio prikazivanje na nacionalnoj televiziji te je u dogovoru s njima uspjela izboriti samo projekcije na festivalima. Također, naišla je na oprečne reakcije publike: nakon premijere, u razgovoru je dobivala najviše pitanja o održavanju prikladne razine čistoće u hotelu i sumnjičave upite o diskutabilnim higijenskim zahvatima prilikom čišćenja hotelskih kupaonica. Time smo dobili još jednu potvrdu rastućeg narcisoizma društva u kojem dobrobit pojedinca nije toliko bitna koliko naša komocija i čista WC školjka, sve dok ne vidimo i ne moramo razmišljati o posljedicama kojima nesvjesno i sami doprinosimo.

U istom bloku prikazan je i film 'Poplava', iskusnog filmaša Gorana Devića. Dokumentarac koji je napravio po narudžbi Centra za mirovne studije prikazuje pasivne krajeve Like i Kosinja koje svakih dvadesetak godina pogađa poplava uzrokovana obilnim kišama i otapanjem snijega. U potopljenom Kosinju ostalo je otprilike 750 stanovnika, uglavnom penzionera kojima i nabavljanje najosnovnijih namirnica postaje pravi pothvat. Dević tvrdi da je bio privučen prikazom pozitivnih primjera u kojima se volonteri snalaze ploveći potopljenim područjima i održavajući komunikaciju koja se odvija jedino - čamcem. Slavko, hrvatski branitelj, smatra poplavu biblijskih razmjera Božjom kaznom za naše grijehe, a Milan je jedini u okolici koji ima malo dijete te razmišlja o tome kako svi očekuju pomoć, a kada je treba pružiti, nikoga nema. Iako film ima povremene rasplamsaje duhovitosti i ironičnosti, posebice kad progovara o međuvjerskim odnosima pod posve ekstremnim okolnostima, ipak je vrlo blijedo i neinventivno djelo. Redatelj priznaje da inače nije radio dokumentarce po narudžbi, što je vidljivo iz korektnog, ali neinvolviranog odnosa prema priči. 'Bez ikakve ideje i očekivanja kako bi situacija trebala izgledati, bio sam začuđen što sam naišao na ljude koje kamera toliko voli', objasnio je Dević nakon projekcije. Na kraju 'Poplava' ostaje sputana u koritu filmske prosječnosti te pluta daleko od njegovih neusporedivo boljih i emotivnijih dokumentaraca 'Sretna zemlja', 'Nemam ti što reći lijepo' i 'Uvozne vrane'

Osim dva hrvatska dokumentarca, u borbi za nagradu našli su se u jučerašnjem programu i dokumentarci 'Švelje' i 'O Bože, dragi Bože'. 'Švelje' makedonske autorice Biljane Garvanlieve nagrađene su Srcem Sarajeva, a film prikazuje talentirane žene koje su stjecajem okolnosti, zbog nedostatka posla ili neimaštine, prisiljene raditi kao švelje. Njihovi snovi o slikanju i pisanju zarobljeni su učmalom atmosferom malog gradića Štipa, a nakon pada komunizma i gubitka dotadašnjih radnih mjesta, njihovi muškarci postali su financijski ovisni o njima. Kapitalizam i globalizacija donijeli su niz novih egzistencijalnih problema, ali redateljica uspijeva prikazati i drugu stranu priče, ponovno pronađenu žensku samosvijest i ubrzanu emancipaciju 'pogurnutu' novonastalim uvjetima.

S duge strane, dokumentarac 'O Bože, dragi Bože' poljske redateljice Julie Poplawske priča je o bijegu iz suvremenosti. Film je slika je jednoga mirnog, dražesnog i gotovo idiličnog poljskog sela. Obitelj Możejkos provodi dane sjedeći na trijemu ispred svoje drvene kuće, a pogled iz njihove intimne baze njihov je jedini prozor u svijet – odande promatraju mijene u prirodi ili neobične događaje u susjedstvu. S vremena na vrijeme u njihov spokojan život, oslobođen žurbe i briga, uđe kakva promjena poput prolaska automobila ili raspjevane skupine hodočasnika. Kratki dokumentarac zbir je statičnih i izuzetno živahnih kadrova koji vjerno odražavaju stanje idile, reda i mira.