Najprije statistika i pravila igre: ove godine nastupa 39 zemalja – već godinama nema Italije, Austrije, Luksemburga i Monaka (kao ni Andore, San Marina, Lihtenštajna…), a ovu su godinu zbog recesije preskočili Crna Gora, Mađarska, Litva i Češka. U dvije polufinalne večeri nastupa po 17 zemalja, a deset ih ide dalje u finale gdje ih čeka pet automatskih kvalifikanata – domaćin plus četiri wild carda (Španjolska, Francuska, Njemačka i Velika Britanija) – koje imaju taj status ne kao zemlje s najviše pobjeda (tu bi onda bila Irska sa sedam pobjeda), već kao one s najdebljom kesom na koju se oslanja čitava Eurovizija i samo natjecanje. No od direktno plasiranih samo je Njemačka marila poslati suvislu pjesmu pa je njena Lena, koja je sa svojim 'Sateliteom' izabrana na talent showu 'Unser Star fur Oslo', zasluženo među top tri favorita u subotu, kada ćemo, dakle, gledati finalnu selekciju od 25 pjesama.

Stvar je počela eurosongovski uobičajeno – golema dvorana izgleda sjajno, savršeno je osvijetljena, stage je ogroman, a pozadina još veća. Kroz program nas vodi multikulturalni i multirasni trojac Nadia, Haddy i Erik, i to ispadne sasvim OK, ljudi su nenametljivi, pojavljuju se tek povremeno, nakon svakih nekoliko pjesama, a 25-godišnji dječji voditelj Erik, koji ne može izgledati vikingiškije sve i da hoće, u jednom trenutku ispod košulje iz nekog razloga pokaže majicu s makedonskom zastavom.

Pjesme koje smo večeras čuli iznenađujuće su manje trash (govorimo o divnom eurosongovskom trashu, a to je ipak kategorija za sebe) nego prošlih godina. Uglavnom su manje-više retro ili barem old school, što ih konačno dovodi u dosluh s aktualnim trendovima u svijetu pop glazbe. No iskusno, kultivirano eurosongovsko uho zna da, kad se zavali u naslonjač i izabere svojih deset favorita, barem osam od njih neće primirisati finala, a tako je, naravno, bilo i večeras, jer se dvije daleko najbolje pjesme (finska i makedonska) nisu plasirale, a dvije daleko najgore jesu (Grčka i Srbija).

No nije da nismo vidjeli puno toga interesantnog. Bile su tu bar tri Lady GaGe – od bezlične moldavske (u finalu, naravno) koja je otvorila show, preko šumske slovačke, do old school albanske GaGe (koja je čak i relativno zasluženo ušla u finale). Zatim smo vidjeli estonske doo-wap, blago gej Franz Ferdinande koji su bili simpa, ali finale, nažalost, neće vidjeti. Ali vidjet će ga, također nažalost, bezlični Rus bosanskih korijena Peter Nalić sa svojom 'belkanto minus bel' izvedbom 'Lost And Forgotten', kojoj bi bilo bolje da se drži naslova i što prije se izgubi i zaboravi.

Od onih koji su ušli u finale, a nit' smrde nit' mirišu su Portugalka Filipa Azevedo, koja ima divan glas, ali tanku pjesmu, kao i bjeloruski leptiri (bukvalno! – ljudima se razviju krila u pol pjesme) imena 3+2

Posebna priča je Srbija i njen 'hetero s certifikatom' (čovjek je tražio i dobio potvrdu od jednog gej portala da je straight!?), Milan Stanković s groznom Bregovićevom stvari 'Ovo je Balkan' - urnebesno užasan tekst (…Beograd, on bezobrazan, poljubili se triput 'po naški'…), dragačevske trube, koje su jadne već umorne od Bregovića, i prilično iritantan lik sa zurkom koja je inspirirala čak i kul tipa Erika da si u jednom trenutku nabije sličnu periku na glavu.

Stanković će u nedjelju biti ili prvi ili zadnji jer ovakva stvar ili upali ili ne, no zato je Bog Eurosonga šesti dan izmislio kuhinju, da ne bude baš sve u rukama neukih glasača (i žirija, što je novost!). Da se razumijemo, ne radi se ovdje o sitnoj hrvatskoj ljubomori i jalu, već je stvar zaista enervantna, za razliku od kultiviranog Željka Joksimovića koji se u posljednjih šest godina četiri puta pojavljivao na Eurosongu (jednom kao pjevač s 'Lane moje', dvaput kao autor i jednom kao voditelj) i uvijek je to bilo na visokoj kvalitativnoj i stilskoj razini (OK, kao voditelj je bio najtanji).

No nije daleko ni Grčka, čiji veteran Giorgios Alkaios (prezime mu je kombinacija Al Kaide i alkosa) trubi u sličnu trubu kao i Bregović, s jednakim žarom i odsustvom šarma, pa je onda najnormalnije da i njega vidimo u finalu, i to, o Bože, vjerojatno visoko plasiranog.
Od onih koji su ušli u finale, a uopće nisu loši, imamo prije svega simpa Belgijanca Toma Dicea s pjesmom 'Me And My Guitar', koji je na europsku scenu uveo novi arhetip – 'gitaroseksualca'. Čovjek je napisao divnu ljubavnu pjesmu svojoj gitari (koja, priznajemo, izgleda sjajno) i izveo je vrlo emotivno - glasom koji je kombinacija Davida Graya i Jamesa Blunta.

Tu je i Islanđanka Hera Bjork (nije u rodu…), koja se kroz vulkansku maglu probila do Osla i subotnjeg finala energičnom, odnosno high energy, Kylie+80kg izvedbom pjesme 'Je Ne Sais Quoi'. No dvije stvari koje su ostale ozbiljno zakinute, odnosno za koje nije bilo mjesta u kuhinji, finski su duo Kuunkuiskaajat, dva bosonoga anđela u bijelom s harmonikom i pjesmom 'Tjolki Ellaa' u kojoj se osim Skandinavije čuje i zericu Balkana, i koji su čisti antipod finskim laureatima Lordiju.

Nije ušao ni solidni Đoko Taneski sa svojom balkan power baladom 'Jas ja imam silata', koja ima i slashovsku solažu na gitari i energičnog rap frajera koji se zove Billy Zver, a tako i zvuči.

Šteta, jer stvar nije uopće loša, a na sličnom tragu je i bosanska 'Thunder & Lightning' dečka iz 'Operacije trijumf' Vukašina Brajića (i autora Dine Šarana, frontmena Letu štuke), samo malo više u 'sweet metal na način Eurosonga' stilu.

Vidimo se u finalu, nadajmo se s feminemkama, a onda dogodine u Beogradu…