Stingov autorski povratak koncept albumom, treće diskografsko očitovanje njujorškog art pop dua MGMT plus potpuni zvučni zaokret Goldfrappa
STING – THE LAST SHIP
TKO/ŠTO/KAKO/KADA Sting nije svoju kroničnu autorsku blokadu u koju je upao nakon solidnog 'Sacred Love' iz 2003. liječio izležavajući se na svom toskanskom imanju, već je vrijedno radio, objavljivao i nastupao (dva puta i u zagrebačkoj Areni). U posljednjih deset godina bavio se svim i svačim objavivši album s renesansnim napjevima Johna Dowlanda, zatim jedan srodan zimsko-božićni i konačno 'Symphonicities', na kojem je u orkestralnom ključu preradio svoje stare stvari. Stala je u tu 'izgubljenu' dekadu naravno i spaktakularna reunion turneja The Policea, kao i nekoliko live albuma te obljetničke kolekcije o 25-godišnjici solo karijere. No sva ta hiperaktivnost više je mirisala na penziju nego na neki uobičajeni karijerni detour, a i podsjetila je na to koliko svijetu fali Stingov unikatni, 'profesorski' autorski rukopis intenzivnih, proganjajućih melodija i načitanih, šarmantno pretencioznih tekstova. Kreativna suša sada je očito iza njega i Sting se vraća, ako već ne bolji nego ikad, onda barem ambiciozniji – naime njegov osmi 'pravi' album dio je jednog većeg paketa koji uključuje i broadwayski komad koji pak dolazi dogodine. Vratio se Sting ovdje svojim korijenima, ali ne glazbenim, nego životnim – naime, tema čitavog projekta je propast brodogradilišta u Stingovom rodnom Wallsendu pored Newcastlea na sjeveru Engleske.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Glazbeno, radi se pak o albumu arhaičnog, akustičnog folka, na kojem su gajde zamijenile električne gitare, atmosfera je 'braveheartovska', povremeno i kao u kakvoj prljavoj gusarskoj krčmi, a Stingovoj vječnoj fascinaciji jazzom i reggaeom nema ni traga, kao ni lutnji, hvala bogu. Sve to itekako ima smisla, pogotovo usred aktualne folk mini revolucije, a Sting je stvarima dao jedan sasvim osobni šmek, iako mu grubi sjevernjački naglasak za kojim povremeno posegne i nije najbolja ideja.
NAJBOLJE STVARI Centralna stvar albuma i apsolutni highlight sjajna je, elegična, kasnonoćna, minimalistička a bogata, tipično stingovski literarna, a za ovaj album sasvim atipična balada 'Practical Arrangement', a ističu se još i srodna 'I Love Her But She Loves Someone Else' te 'The Last Ship', 'Dead Man's Boots', 'The Night The Pugilist Learned How To Dance'...
DAKLE Solidan album koji profitira ponovljenim slušanjima, a ako i nije povratak u vrhunsku formu, svejedno je povratak i ne treba mu gledati u zube...
OCJENA: 7,5/10
DATUM IZLASKA: 23. rujna
IZDAVAČ: INTERSCOPE / A&M / UNIVERSAL MUSIC
MGMT – MGMT
TKO/ŠTO/KAKO/KADA Zarazni amalgam mrvicu psihodeličnijeg '80-s popa i njujorške art rock estetike kakav su MGMT prezentirali na svom debiju iz 2007. 'Oracular Spectacular' (prodanom u milijun i pol primjeraka!), na svom su drugom albumu, tri godine kasnije objavljenom 'Congratulations' prilično očistili od melodije i odveli u neki samozadovoljni, hermetični svijet psihodelije i polueksperimenta. U kojem će pravcu krenuti na svom trećem albumu, koji im je producirao slavni Dave Friedman (Mercury Rev, The Flaming Lips, Pips, Chips & Videoclips...) sam bog valjda (ne) zna.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Ono što je odmah jasno je to da se MGMT nemaju namjeru vraćati na staro, odnosno svoje hitoidne početke – nedavno su izjavili da 'se ne trude raditi glazbu koju će svatko razumjeti na prvo slušanje'. Cool, ali kad netko ima bogom dan talent za melodiju i nos za hit, a uporno se elitistički trsi odbiti svaki privid masovnosti oko sebe otprilike je kao da Lionel Messi odluči da više ne želi davati golove jer mu je draže asistirati ili, još bolje, igrati stopera. Uglavnom, 'MGMT' je korak dalje (i to ogroman) u psihodeliju i zvučni avanturizam, mjestimično prilično zanimljiv, ali povremneo i dosta naporan i teško prohodan.
NAJBOLJE STVARI 'Alien Days', 'Plenty Of Girls In The Sea', 'Introspection'...
DAKLE MGMT nisu još za otpis, ali nisu ni daleko...
OCJENA: 5/10
DATUM IZLASKA: 16. rujna
IZDAVAČ: COLUMBIA / SONY / MENART
GOLDFRAPP – TALES OF US
TKO/ŠTO/KAKO/KADA Gusti i intenzivni electro folk/blues Goldfrappa prilično se izlizao na njihovih prvih pet albuma pa su nakon lanjske kolekcije singlova tu desetogodišnju fazu svoje karijere pametno pospremili u povijest. Nema baš puno bendova kojima u ovako zrelim godinama polazi za rukom potpuna reinvencija, no Goldfrapp su ovdje predstavili jedan novi zvuk, stil i ugođaj pa iako se, naravno, i dalje radi o istom starom duu sastavljenom od Alison Goldfrapp & Willa Gregoryja, ovo bi se komotno moglo nazvati Goldfrapp mk. II.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Deset novih pjesama od kojih devet imaju osobna imena donose snenu, filmičnu, ponekad i pomalo mračnu dream pop atmosferu miljama daleku od većine stvari kojima su se Goldfrapp dosad bavili. Diskretni gudači, ugodan spoj delikatne akustike i downtempo elektronike plus nikad tiši, ponekad i šaputavi vokal Alison Goldfrapp – najbliža referenca bili bi sjajni zaboravljeni bristolski widescreen downtempo šansonjeri Ilya, kao i kasniji radovi Kate Bush.
NAJBOLJE STVARI Sjajna 'Annabel' koja malo podsjeća na 'Jesse' Roberte Flack, zatim ništa slabiji single 'Drew', pa 'Stranger', 'Clay', 'Laurel'...
DAKLE Iznimno ugodno iznenađenje, i to na najneočekivanijem mjestu...
OCJENA: 8/10
DATUM IZLASKA: 10. rujna
IZDAVAČ: MUTE
