Jednog sam dana previdio jedan pravi potez i odigrao krivi… bilo je to negdje u jesen 2007., realno gledano - nije baš sad neki problem odigrati i nekoliko krivih, uglavnom si bez izbora, loše ponude pljušte sa svih strana i izbor je sužen, svi su uostalom pritisnuti sa svih strana, svi bi htjeli više i bolje, a dobiva se manje i lošije, duguje se lova bankama, duguje se ljubav bližnjima, objašnjene revoltiranima, isprika naivnima… duguje se vječna cuga pijancima za njihove fiktivne usluge, duguje se članarina bibliotekama, čista lova piscima, kamatarina kamatarima ili placarina šefu ZGparkinga… Država ustvari duguje isto onoliko koliko otprilike duguje svatko od nas nekom od nas ili nekom od njih, samo sto je taj iznos umanjen za nekoliko nula… Uglavnom, taj krivi potez… On je tada 2007. godine izgledao kao neko spasonosno rješenje; tada sam mislio da svakog od nas može spasiti jedna mala ali dobra ideja. Uglavnom, bio sam tada u nekom generalnom visokom naponu inspiracije plus bezbroj ideja plus bačva u podrumu, kobasa na tavanu, vratio sam bio skoro četiri od pet kredita kojima sam iracionalno pokušao izgraditi svoj kreativni nemir; taj je peti kredit ustvari bio i najmanji i njega bih, uz par grimasa i tri loša vica na nekoj lijevoj televiziji, otplatio u realnih tili čas, ali, dakle, umjesto da se klauniram, zabavljam i sebe i klince i penzionere trikovima i pokojim realno smiješnim vicem i zarađujem masnu lovu (TV), ja sam ipak odigrao taj krivi potez…

Samo da dodam, mogao sam još na primjer u nekoj ozbiljno neozbiljnoj predstavi u nekom komunalnom kazalištu (tu je bilo par ponuda) odigrati neku krivu ulogu, dvije, tri kao gost, ili možda napisati neki tekst za kazalište s ozbiljnim nasiljem (tipa Shakespeare, svi mrtvi) i neozbiljnom junakinjom koja se skida i mami uzdahe publike… Mogao sam još svakako jednostavno napisati par ozbiljnih pjesama za koje se ustvari ne bi ni znalo jesu li proza ili poezija, dignuti ruke od svega osim od gitare i samo čekati da se domognem neke zlatne pozicije na nekom pustom otoku (ponuda C – prekrasna Aboridjinal woman plus koze, masline, djeca, vrše, voće, juhe, TV program, jamb, seks, tuširanje, plivanje, salon za tetovažu plus odlične familijarne veze s dugogodišnjim gradonačelnikom). Ili (varijanta pet, ponuda četiri) da jednostavno samo čekam i živim od pola plaće u Gavelli… Uglavnom, sve sam to propustio. Realizirao sam najlošiju ideju. Počeo sam pisati scenarij za film. Domaći. Igrani. Publicum ga nije volio. S pjevanjem i pucanjem živaca. Ništa nije mirisalo na dobro, ali onda sam u gradu na ćevapima sreo Gorana Navojca…