Iako žive u svemiru stalne promjene, ljudska bića znaju funkcionirati samo u iluziji statike pokušavajući zaboraviti da stvari ne ostaju iste ni jedne jedine sekunde. Život u svemiru vječne promjene podrazumijeva i funkcioniranje unutar vječno promjenjivog kulturnog svemira, a ako je kreacija i konzumacija kulture – a jest – oduvijek bila usko vezana uz tehnološke inovacije, danas je ova simbioza radikalnija nego ikada.

Suživot čovjeka i digitalne tehnologije postao je nerazdvojan onoliko koliko se brzina promjena i inovacija natječe sama sa sobom, pri čemu je čak i nove, mlade generacije teško prate boreći se pravilno 'rekombinirati' svoje neurone te se u hodu prilagoditi novom načinu funkcioniranja stvari. Oni stariji odavno su poispadali iz igre, jer ako je generacijama koje su odrasle unutar akceleracije svega (tehnologije, kulture...) teško pratiti korak, kako li je tek onima koji su navikli promijeniti eventualno crno-bijeli u kolor TV unutar pola stoljeća sporog hoda?

No juriš prema 'singularnosti', da posudimo astrofizički termin prisvojen kod novih vladara svemira iz Silicijske doline, tada je tek bio šetnja, a inovacije ni približno ovako radikalne i rapidno transformirajuće kao danas.

Stoga je logično i to da iskustvo gledanja filma, od starog dobrog kina preko prve VHS i DVD revolucije pa sve do modernih videoteka na mobitelima, u 2014. nije isto kao ono prije desetak godina; štoviše, već sada se razlikuje od iskustva iz 2013., a tko zna kakvo li će tek biti 2015. Čak se i HD i 3D danas smatraju starom tehnologijom, a trikovi poput 4D kina i vizualna raskoš nove rezolucije 4K samo ukazuju na to da će epika još neko vrijeme vladati velikim platnima, a sve ispod razine blockbustera biti rezervirano za manje ekrane.

Koktel tehnološke revolucije, financijskih metamorfoza, kombinacija državnog kreditiranja i privatnih stranih donacija te labirintske legislative svake nam godine globalno podari pokoju disruptivnu novost i pomak u filmskom doživljaju kao konačnu posljedicu svega što se odvija daleko od tradicionalnih kinodvorana. Kada govorimo o 2014., već sada je jasno da se na vrhu ljestvice promjena nalazi definitivna smrt filma kao medija, odlazak vrpce u muzej. Filmski kritičari morat će naći druge sinonime za riječ 'film', jer celuloid ima još samo nostalgično značenje, kao poetski komad uspomene danas zakopane u lijesu jedinica i nula.

Jedinice i nule nas vode i do 'digitalnih kioska', mjesta na kojima građani sve većeg broja zemalja nabavljaju svoj filmski fiks, online videoteka poput američkog Redboxa ili drugih servisa koji omogućuju instantnu posudbu ili skidanje željenog naslova te njegovu reprodukciju na bilo kojem od milijun i jednog ekrana razasutih po domaćinstvima. Digiboo predvodi ovu revoluciju instalirajući svoje digitalne kioske po zračnim lukama kako bi putnici mogli izabrati i pogledati film prije nego što sjednu u avion.

Sukladno tome, očekuje se i porast značenja servisa Video-On-Demand, koji bi se morali pametnije sinkronizirati s ostatkom distribucijskih modela. Primjerice, jedan film danas prvo krene u kina, a zatim je u isto vrijeme (nerijetko i prije premijere) dostupan na brojnim ilegalnim torrent siteovima, a tek za nekoliko mjeseci stigne i na VOD. Očekuje se da će se razmak smanjiti te da bi VOD i kino mogli početi bliže surađivati, na obostranu korist.

Naravno, drmajuće-vjetrovita 4D sjedala doživjet će daljnji razvoj jašući dalje eksploatacijske drive-in metode po receptu 21. stoljeća, kao jedini model konkuriranja iskustvu kućnog kina i hermitizaciji gledalačkog iskustva. Uz 4D sjedala stiže i razvoj 3D zvuka, koji vas 'napada' u različito vrijeme s različitih lokacija.

Osim toga, neki smatraju da će VOD i umrežene tehnologije toliko transformirati film da će digitalna konvencija u Las Vegasu za filmsku industriju u konačnici postati važnija od festivala u Cannesu!

Zvuči ludo, ali ludilo nas je odavno trebalo prestati šokirati.