Nakon što nas je 'Korak po korak' vratio u Domovinski, a 'Lea i Darija' u Drugi svjetski rat, 'Josef' nas vodi još koje desetljeće prije – u Prvi svjetski rat i galicijsko bojište godine 1915.

Ako štakore stavite u zatvorenu bačvu, oni će jesti jedni druge. Na kraju će ostati samo jedan i taj je, naravno, najdeblji. Glavni je junak ove metaforične priče – koju prepričava jedan od junaka Tomićevog filma – Josip Broz Tito. To bi donekle moglo skrenuti pozornost sa samog filma, pa će vam prema vlastitom doživljaju lika i djela Maršala nedokazani povijesno-biografski podatak koji se pojavio krajem osamdesetih, a prema kojem je dječak sa Sutle zapravo bio Rus, možda i odrediti konačni sud o filmu.

No, 'Josef' je puno više od toga. Riječ je svakako o najugodnijem iznenađenju ovoga festivala kojim je nekadašnji talent Stanislav Tomić, nakon godina tavorenja u dokumentarnom i televizijskom svijetu, konačno stupio na veliku scenu. Dobar dio filma utrošen je, doduše, na prikaz rata kao nečeg
krajnje nehumanog, beskrupuloznog i krvavog. No, kad se otkrije glavna fabularna začkoljica, teško da možemo u 'Josefu' išta proglasiti suvišnim i nepotrebnim.

Tomićeva režija je apsolutno dominantna svemu što smo vidjeli na ovogodišnjoj Puli, neki od kadrova bitaka ulaze u povijest domaće kinematografije, da je Mirko Pivčević veliki snimatelj, već smo znali, a analizirajući kostimografiju i scenografiju filma uistinu je teško povjerovati da je riječ o nezavisnoj produkciji vrlo ograničenog budžeta. I Marko Perković Thompson, po prvi put u ulozi autora filmske glazbe – ali i sporednoj glumačkoj roli - napravio je vrlo dobar posao. Doduše, glazbe je možda u 'Josefu' koju notu previše, a Thompson na kraju nije odolio a da ne pusti glas. Zahvaljujući ovoj gaži Thompson je, ipak, na mala vrata ušao u pulsku Arenu. A Josip Broz Tito u nju se vratio na glavni ulaz.