U zemlji punoj čuda, ne treba nas čuditi ni to što su DVD izdanja bogata posebnim dodacima manje prodavana i tražena od običnih medija s filmom. Naravno, prosječni komad jeftino otisnutog DVD-a u kartonskom tobolcu pokraj blagajni supermarketa jest cijenom bliži kriznim vremenima, ali nekako zvuči logično da ćete, ako ste se u ovoj digitalnoj eri već i odlučili na kupovinu fizičkog proizvoda, izabrati onaj koji vam nudi puno više, za samo malo više novca.

Utoliko je Restartovo izdanje dokumentarnog filma 'Cinema Komunisto', razvikanog uratka srpske redateljice Mile Turajlić koji je već odradio svoju distribuciju mrežom Dokukina, dobrodošao raritet u svijetu dokumentarnih hrvatskih DVD-voa. Opremljen hrpetinom dodataka, 'Cinema Komunisto' donosi izbačene scene, audio komentar redateljice, fotografije, dnevnik, reportažu s premijere, intervju, a tu je i sjajna popratna knjižica s esejima, fotografijama, kronologijom...

Priča o komunističkoj kinematografiji Jugoslavije odlično kopa po arhivi i servira komad povijesti, pričom o Josipu Brozu Titu koji je dijelio strast svog sjevernokorejskog filmofilskog kolege Kim Jong-ila pa preko godine znao pogledati i do 300 filmova na vlastitom velikom platnu. U isto vrijeme uspijevajući vladati federacijom, proganjati političke protivnike, posjećivati filmske setove i tulumariti sa Sophijom Loren i Richardom Burtonom

Ono što 'Cinema Komunisto' radi savršeno dobro je mirenje politike i nevinosti filmskih snova, sa savršenom dozom humora i jugonostalgije zapakirane poput bizarne utopijske razglednice, koja ni samu sebe ne želi shvatiti ozbiljno. No s druge strane, 'Cinema Komunisto' kao da ne zna čime bi se zapravo bavio – ako jest dokumentarac o partizanskom filmu, zašto nema hrvatskih glumaca i Jadran filma? Ako je to priča o beogradskom studiju Avala, zašto onda Avala služi tek kao zagrada za široki i šareni koktel?

Ipak, intervjui, svi od Bate do Bulajića, sjajni su, iskopani arhivski materijal fantastičan, a cjelina informativni i zabavni pogled u prošlost, s potpisom generacije koja je tek ulazila u pubertet kada se zemlja njihovih staraca raspala na komadiće.

Čistim blagom arhivskog materijala može se pohvaliti i 'Che – Novi čovjek', još jedan dokumentarni film nedavno izišao u izdanju Restarta (nažalost, klasično izdanje bez bonusa), pokušaj snimanja ultimativnog povijesnog dokumenta o Ernestu Guevari. Čovjeku o kojem je (skoro) već snimljeno toliko dokumentaraca koliko je majica, upaljača i novčanika kupljeno s njegovim likom.

Ako vas zanima kako je ikona revolucionarnog antikapitalizma postala zaštitno lice novog kapitalizma, odgovor ćete morati potražiti negdje drugdje, ali ako vas zanima kako je Che Guevara vidio samog sebe u ključnim danima života, ovo je savršena prilika za dvosatno putovanje u lik i djelo.

Zasnovan na voiceoveru i seriji pedantno probranih snimaka, 'Che – Novi čovjek' pisane riječi iz obiteljske dokumentacije i dnevnika, koji su desetljećima stajali pod ključem bolivijske tajne službe, pretvara u pravi mali spomenik predanom borcu koji je, kažu iskopine, bio romantični sanjar i znatiželjni intelektualac, koliko i ratnik. Nenad Ivanković nije autor ovog uratka, ali jest Tristan Bauer, koji je snimio možda najbolji, no svakako najpoetičniji dokumentarac o čovjeku koji je odavno pretvoren u mit.