Samo u kulturi koja Paula McCartneya smatra za anonimca kojem treba pomoć jednog Kanyea Westa kako bi se probio u svijetu showbiza moguće je da isti taj Kanye West već drugi put upada na pozornicu dodjela glazbenih nagrada u najsvečanijem trenutku i s ostatkom svijeta dijeli svoje mišljenje o tome tko je zapravo trebao dobiti nagradu.

Podsjetimo, West je svoj prvi takav ispad imao 2009. godine, kad je na MTV-evoj ceremoniji nagrada VMA's najboljim ženskim spotom proglašena 'You belong with me' Taylor Swift. I dok je mlada pjevačica držala svoj govor zahvale, na pozornicu je uletio Kanye, uzeo joj mikrofon i pompozno ustvrdio kako 'Beyonce ima jedan od najboljih spotova svih vremena'.

Iako je njegov upad na pozornicu i tada uspoređivan s bijesnim ispadom malog djeteta koje nije dobilo svoju igračku, samozvanog 'umjetnika' Westa to nije zasmetalo da i na zadnjoj dodjeli Grammya, onoj održanoj prošlog vikenda, napravi gotovo istu stvar. U trenutku kad je na pozornici Beck primao nagradu za najbolji album godine (Morning Phase), prema njemu se popeo Kanye West praćen zgroženim pogledima publike, da bi se u zadnji čas okrenuo sa smiješkom na usnama i vratio na svoje mjesto. Iako su se oni optimistični ponadali da se West takvim potezom zapravo autoironično ogradio od svog ranijeg takvog ponašanja, izjavom koju je neposredno nakon toga dao za E! Kanye je potvrdio da od 2009. do danas nije ništa naučio – baš naprotiv.

'Beck bi trebao poštovati umjetnost i trebao je svoju nagradu dati Beyonce', rekao je Kanye nakon ispada na pozornici, dodavši kako bi Grammyji trebali više poštovati 'prave umjetnike', te manje obraćati pažnju na oportuniste kojima je glazba sekundarna, a samopromocija primarna. Je li West bio svjestan da tim riječima najviše govori o sebi? Vjerojatno ne, ali nije ni bitno.

Uspoređivati Beyonce i Becka u glazbenom smislu je kao da uspoređujete večeru od pet slijedova u finom restoranu i proždiranje kebaba 's nogu' iz obližnjeg fast-fooda. Jedno je preproducirana i 'popeglana' lakopamtljiva glazba koja gotovo da nema nikakve veze s osobom koja ju izvodi, a drugo je glazba koje je ne samo oblikovala cijele generacije glazbenika, nego je napisana s ciljem izražavanje emocije, a ne maksimiziranja profita. I usput, Beckovu glazbu izvodi ista osoba koja ju je sama i napisala, što se za Beyonce baš i ne može reći. Svakome tko išta zna o glazbi besmisleno je pojašnjavati razliku između Beyonce i Becka, ali Kanye i njegove horde obožavatelja (koje možda nisu čule za McCartneya, ali bože moj) definitivno ne spadaju u ljude koji nešto znaju o glazbi ali zato imaju snažna mišljenja o njoj, te su zapravo sjajan primjer Dunning-Krugerovog efekta.

Za Becka je dovoljno reći da je izuzetno talentiran kantautor i multiinstrumentalist, koji je albumima kao što su 'Odelay', 'Mutations' i 'Midnite vultures' pomicao granice žanrova 90-ih. Krenuo je od minimalističkog akustičnog bluesa i folka, da bi preko raskošne fuzije funka i soula došao do vrhunskih intimnih albuma kao što su 'Sea change' i 'Morning phase'.

Za Becka malo tko relevantan na glazbenoj sceni nema poštovanja – od njujorške noise institucije Sonic Youth do pokojne country legende Johnnya Casha. Činjenica da netko tko je najpoznatiji po selfijima svoje supruge i vlastitoj modnoj liniji, a ne svojoj glazbi, pokušava držati lekcije o umjetnosti američkom glazbenom dragulju kao što je Beck, najbolje pokazuje razinu do koje je istrulila moderna pop kultura.