Film 'Šuti' mučan je prikaz jednog u startu uništenog života. Riječ je o Bebi Tihana Lazović) koja je u djetinjstvu imala nesreću da se nakon majčine Lana Barić) smrti za nju i brata brine zastrašujući otac (Milan Pleština). Kao da joj gubitak voljene majke nije bio dovoljan, pakao koji će čvrsto omotati Bebu tek je u povojima. Pod tatinom palicom postat će žrtva silovanja, incesta, bjesomučnog fizičkog i psihičkog maltretiranja te gubitka još poneke bliske osobe. Da bi priča bila gora, nakon oca, Beba će pasti u ruke njegove umanjene verzije (Živko Anočić kao Bebin suprug) koja će se iživljavati na njihovoj kćerkici, baš kao da se junakinja sa svojim djetinjim patnjama mora suočiti i zrcalno.

Film je premijerno prikazan ove godine u Puli, a u zagrebačka kina stiže 19. prosinca. Više o filmu i obiteljskom nasilju zna Lukas Nola.

Na filmu 'Šuti' radili ste deset godina. Kako je došlo do same ideje? Je li joj kumovala punica koja je radila u socijalnoj službi ili?
Punica je bila poriv. Kako sam bio stalno bombardiran tim temama, počeo sam se zanimati za njih. Na početku sam htio napraviti jednu ljudsku dramu, no sad mi je jasno da sam napravio društveno angažirani film. U jednom trenutku mi je moj vlastiti film postao nekako tuđ, kao da ga je netko drugi napravio, budući da je u nekim segmentima postao nešto što ja nisam imao namjeru.

U kojem trenutku se 'otuđio', odnosno osamostalio?
Tek kad smo radili par probnih projekcija za žene koje su bile žrtve nasilja. Tad sam shvatio koliko to njima puno znači i koliko meni znači kad me netko drži za ruku pet minuta i govori mi: 'Hvala što ste snimili ovako nešto.'

Žene kojima ste puštali film su skupile hrabrost i progovorile, odlučile su prestati šutjeti. Što mislite kakve će biti reakcije žena koje će skupiti hrabrost pogledati film, ali koje nisu skupile hrabrost da progovore o paklu koji žive?
U Puli ste vidjeli da je na jednom dijelu filma dio publike otišao iz Arene. Gošća iz Slovenije je filmu dala ocjenu pet, a izišla je na pola filma. Dakle ima ljudi koji se još uvijek ne mogu suočiti s tim stvarima, posebno u dijelu filma gdje govorimo o nasilju nad djecom. To je još bolnija tema, no kad pomislimo da je svako peto dijete na ovaj ili onaj način zlostavljano… dovoljno je da se prebrojimo. Neki se ljudi ne mogu suočiti s tim. Svi mi imamo male tajne iz djetinjstva i kad se u to takne, onda je to grozno. Lako je Tarantinu napraviti nasilan film kad se junak zove, ne znam, Snake. Ali kad se zove kao što ti se zove tata, onda je to grdo.

Koliko je teško izgovoriti te tajne naglas?
Danas je puno lakše nego što je bilo prije pet godina, ali još uvijek nije dobro. Postoje sigurne kuće, telefoni, razne druge pomoći, no najveći problem je u institucijama koje su same po sebi trome. Zaprepastio sam se iz druženja sa ženama, žrtvama obiteljskog nasilja na koje su sve prepreke nailazile. Recimo, posvađate se i muž vas prebije te netko to prijavi. Vi ćete biti u jednoj ćeliji, vaš suprug u drugoj. Nitko u startu ne vjeruje da vas muž tuče ili, još gore, da siluje vašu kćer.

Imate li, shodno tome, neko opravdanje za žene koje šute? Poput majke koju u filmu glumi Lana Barić.
To je užasno teško pitanje. Meni je čak veći problem u filmu bio Tihanin lik Bebe. Puno ljudi mi je govorilo dok sam napisao scenarij da je pasivna te su me pitali zašto ne ode. Možda će je neki ljudi shvatiti glupom, ali je stvar u tome da ona te žene iz socioloških, financijskih i inih drugih razloga, potom zbog djece, jednostavno ne mogu napustiti taj krug. I to je stravično. Tu vam je muž koji tuče vas ili djecu, vrata su odmah do i vi ne odete kroz ta vrata van.

Kako gledate na te muževe koji tuku žene i djecu?
Ja samo kažem: tko je dobio prvi šamar, taj će dobiti i drugi, to je sigurno. Kad dobiješ prvi šamar – bježi. Nemoj čekati drugi. Problem je kod žena njihova psiha. Prvo misle da je one krive, da je muž preumoran, zaposlen i ovo i ono… ujedno, ti zlostavljači vrlo često znaju biti odlični tipovi i očevi 15 dana, ali to se uvijek vrati, pogotovo što se djece tiče. Ako jednom počnete zlostavljati dijete, to ostaje.

U ulozi djeteta, pa potom i majke, našla se mlada glumica, još studentica, Tihana Lazović. Kako ste došli do nje?
To je Božje djelo. Godinu dana sam po Akademiji gledao tko bi mi odgovarao za taj lik. To je strašno teška uloga. Treba imati i nešto krhko, i delikventsko, svačega tu ima. Primijetio sam jednu curu koja me nikad nije pozdravila na hodniku. Obično studenti jako lijepo pozdravljaju profesore filmske režije, no ona se uopće nije obazirala na mene, a činila mi se nekako super. Onda sam počeo raditi anketu među profesorima glume i stalno mi je izlazilo isto ime – Tihana Lazović. Kad sam pitao za curu na hodniku, oni su mi rekli: 'Pa to ti je Tihana Lazović.' Odlično je iznijela ulogu, i psihički i fizički. Imali smo probu scene s Milanom Pleštinom koji ju je doslovce tukao i bacao po podu. Dečki iz scenske tehnike donijeli su joj štitnike za koljena i ramena, no ona ih je odbila jer to mora biti za pravo.

Milan Pleština je vrlo uvjerljivo odglumio lik monstruoznog oca.
On ima jednu suludu energiju i kad to krene, čovjek se preplaši. Ja se preplašim! Mislim da Bernard Tomić u njihovoj zajedničkoj sceni polovicu straha ni nije glumio.

Lana Barić je bila odlična kao majka, za što je nagrađena Zlatnom arenom.
Lana je vrhunska glumica koja ima jednu vrlo zanimljivu unutrašnju energiju. Uloga majke je dajdžestirana varijanta jedne velike dramske uloge. Ona u kratkom razdoblju treba pokazati jako puno toga. Poslije filma mi je rekla da potpisuje sa mnom doživotni ugovor da možemo raditi stalno. Ima jedna jako emotivna scena u kojoj se rastaje s djecom. Repeticija je trajala 5-6 minuta. Kad je završila, poljubio sam Lanu u čelo i rekao: 'Gledaj, dalje ne može ili ćeš završiti u ludnici. Ja sljedeću repeticiju neću raditi.' Naježio sam se kad sam je gledao u monitoru.

Rekli ste da se priča po kojoj je nastao film ne događa u nekoj zabiti, već u jednom od tri najveća hrvatska grada.
Da. U cijeloj toj priči najviše me šokirala činjenica da se najveći broj zločina i nasilja odvija u takozvanoj nižoj srednjoj klasi. Mi se volimo tješiti da je to u nekom romskom naselju na periferiji Međimurja ili negdje u nekoj kolibi ne znam gdje, ali ne, nije! Odvija se i u našem susjedstvu.

Film ste, kako ste izjavili u Puli, prvo htjeli snimiti dokumentaristički pa da ste kasnije s direktorom fotografije Mirkom Pivčevićem odlučili omotati ga u magijsko ruho. Je li vam iz ove perspektive društvene angažiranosti žao što nije dokumentaristički snimljen?
Ne, nije. Pripreme s Mirkom Pivčevićem su trajale jako dugo. Da sam napravio film u nekakvom Dogma-stilu, iz ruke, možda bi se jednom dijelu publike, a pogotovo kritike, film više svidio. No mi smo htjeli otići korak dalje, napraviti nekakvu noćnu moru, nešto što izgleda lijepo, a zapravo je crno. Za što gledatelj nije siguran je li se zbilja dogodilo ili je samo san. Jedna studentica mi je rekla da film izgleda kao gotic bajka, ali horor.

Hoće li publiku privuči ta snažna emocija u kino?
Ako braća Cohen sa 'Spaliti nakon čitanja' imaju 1500 gledatelja, tko sam ja da skupim više? Naravno da se nadam da će ljudi doći u kino, pogotovo jer ovo nije ni spor, ni dosadan, ni art film. 'Šuti' bi u okviru europske kinematografije bio prosječno gledan film. Preko ženskih udruga i Facebooka napravili smo plan za duži život filma, neovisno o kino distribuciji. Nama treba publika, a udruge su dobile svoj film.