U čemu je tajna uspjeha emisije 'Normalan život'?
U današnjoj bešćutnoj svakodnevici vlada logika kapitala i osobni interes, promovira se vanjski izgled kao imperativ. Ljudske vrednote tumače se kao slabost i poraz. Ljudi su se zaboravili nadati, radovati, primjećivati ljepotu i smisao života. Uspoređuju se s tuđim životima jer su pritisnuti svakodnevnim problemima i nepravdama. Izgubili su ono najvrednije, sebe. U emisiji 'Normalan život' ne nudimo instant rješenja, već promoviramo važnost dobrih odnosa i poštovanje među ljudima, promišljamo neki drukčiji, humaniji svijet u kojem brinemo jedni o drugima, ne samo zato što bi to trebala biti naša ljudska obaveza, nego zato što dobrota postaje naš izbor i stil života. Zato s velikim poštovanjem i zahvalnošću predstavljam svoje goste, osobito one s invaliditetom i njihove obitelji, te mnoge druge koji su unatoč svim teškoćama, nepravdama i iskušenjima, ustrajali da ostanu dobri i pošteni ljudi. U njima javnost prepoznaje stvarne životne uzore i potiče ih da u svojim obiteljima, svojim zajednicama, a ponajprije u sebi samima potraže rješenja i snage da se pokrenu. Zato gledatelji 'Normalan život' osjećaju 'oazom svoga doma' u kojoj ima mjesta za sve.

Mnogim ljudima promijenili ste živote. Zovu li vas nakon emisije, ostajete li s njima u kontaktu?
Nisam ih ja promijenila, promjena je u njima samima. Jedina moguća revolucija je ona duhovna. Ali sam bila uz njih kad im je to trebalo. I bila sam mali kotačić koji ih je doveo do stručnih ljudi uz koje su ostvarili pomoć i put k rješavanju problema. Recimo, vrlo često mi se javljaju mladi ljudi koji više ne mogu trpjeti obiteljsko nasilje kao posljedicu neke ovisnosti ili nezaposlenosti roditelja. Takvi nerijetko i sami postanu nasilnici u školi, a bez prave koordinacije u sustavu problem se ne može riješiti. Ono što djeca s takvim problemima trebaju jest osjećaj da je nekome stalo i da ih netko razumije, umjesto svih osuda koje doživljavaju. Često znam i osobno s njima otići k stručnjaku u školu ili instituciju ili Savjetovalište, taj osjećaj da sam im, pored obitelji, prijatelja, učitelja, pedagoga, potrebna baš ja, u toliko privatnim životnim trenucima, za mene je najveća nagrada i pokazatelj da svih tih 15 godina 'Normalnog života' sve više ima smisla. Tako se od žrtve nasilja ili samog nasilnika ili ovisnika, korak po korak, uz puno razumijevanja, vremena, emocija, sustavnog rada škole, obitelji i institucija, jedan mladi izgubljeni život vraća u svijet samopoštovanja, odgovornosti, empatije. Trebam li odgovarati jesmo li nakon toga u kontaktu? Postoje ljudi koje nisam nikada i neću nikada sresti, ali se redovito čujemo jer imaju potrebu podijeliti sa mnom tuge, radosti i posve obične stvari kako im je rodio vrt. Mogu li se takvi trenuci zaboraviti? Ja ne mogu.

Koja vam je najdraža priča na kojoj ste radili i za koju ste posebno vezani?
Nisu to meni priče. To su nečiji životi, nečije tuge, ali i puno radosti. Osjećam se silno ponosnom kada saznam da se nakon neke moje radijske ili televizijske emisije pokreću projekti nekih udruga za opće dobro, kao što su npr. More prijateljstva iz Dubrovnika i udruga Sv. Vinka Paulskoga iz Vukovara, koji najpotrebitijima pomažu u egzistenciji ili im organizirano pružaju ljetovanje u domovima dobrih ljudi na moru. Prošle godine je 26 obitelji s djecom s invaliditetom ili siromašne, prvi put bilo na odmoru na moru. Također, nakon gostovanja volontera Humanitarne udruge fra Mladen Hrkać, koja skrbi za obitelji izvan Zagreba, javile su mi se mnoge obitelji i pojedinci spremni pomoći na sličan način. I to je zapravo smisao moći javne televizije - da pokazuje kako jedni drugima možemo biti potrebni. Javljaju mi se još uvijek dobri ljudi koji također žele pomoći u smještaju, hrani, prijevozu, novcu, bilo kako. I to potvrđuje pravi smisao javne televizije. Divno je biti dijelom tog boljeg, humanijeg svijeta, ne samo u priči, nego onda kad treba, 'na djelu'.

A najteža priča, najemotivnija?
Najteža je uvijek najnovija, jer tuga je tuga, ona se kao i ljubav ne može mjeriti, ili jest ili nije. Osobito sam osjetljiva na bilo kakvu patnju djece ili starih i nemoćnih osoba. Sve je više starih i osamljenih ljudi, koji zapravo umiru od tuge jer su od vlastite obitelji zaboravljeni. Najteže je za blagdana, tada mi se najviše javljaju jer tada najsnažnije osjećaju taj sram, jad i nepravdu od onih koji se odavno više ne ponašaju kao obitelj. I što im vrijedi što su im sinovi i kćeri fakultetski obrazovani, s visokim statusom u društvu - ako su ostali 'mali kao ljudi' jer ono najvažnije, nisu naučili.

Radijskim eterom uspješno plovi i vaša emisija 'Ovo malo duše'. Koliko se ona razlikuje od 'Normalnog života'?
'Ovo malo duše' otkriva boje naše duše u različitim životnim okolnostima i promišljanje o traženju radosti i smisla u svakome danu. Gosti predstavljaju svoj identitet i kroz izbor glazbe koju emitiramo tijekom emisije, govore o svom zvanju, o svojoj ulozi u obitelji ali i djelovanju za opće dobro u zajednici. Jer, kao i u 'Normalnom životu' potvrđujemo kako smo 'mali ili veliki' prema tome s koliko se odgovornosti odnosimo prema svom zvanju, obitelji, ali i svakom čovjeku osobito potrebitima u zajednici, pridonosimo li i na koji način kao 'ljudi'. I često ističem, kako potrebitima nije važna naša samilost za gimnasticiranje ega, već prilika za njihovu afirmaciju i osobito, poštovanje. Ne trebaju im naši patetični pogledi, oni trebaju našu ruku i našu dušu da ih zagrli i da žive i rade 's nama', a ne pored nas.

Kako pronalazite priče za vaše emisije?
Svakodnevno sam u komunikaciji s javnosti, ne samo u redakciji, nego tamo gdje me trebaju, u njihovim domovima, udrugama, rehabilitaciji, bolnicama, ali i tamo gdje ja puno učim i vodim tribine i seminare, udruga Pragma, Sanus, Jedni za druge, Ozana, Zvono, Humana Nova, Vukovarske iskrice, Ne-ovisnost, Status M, projekti Oživi me, Drugo lice invalidnosti, Moje drugo ja i mnogi drugi, primjer su afirmacije i socijalne integracije potrebitih. Zajedničko djelovanje s ljudima koji žive svoje zvanje poput misije za opće dobro, čini i mene boljom osobom.

Iako ste prepoznatljivo televizijsko lice zanimljivo je da svoju intimu pažljivo skrivate od očiju javnosti. Zašto je tome tako?
Privatnost nije privatnost ako postaje javnom. Ono što je meni najdragocjenije jest moja obitelj, a ako vam je nešto sveto, onda to čuvate. Jer, što vam preostaje kao čovjeku, ako izgubite dostojanstvo? Samo sretna, zadovoljna i voljena žena može tu radost života prenositi i drugima. A unutarnji mir, samopouzdanje i osmijeh, na ženi se gledaju kao najljepši ukras koji joj ne mogu donijeti nikakve naslovnice niti komentari onih koji nisu u stanju osjetiti čovjeka, nego ga tumačiti samo kroz izgled i predrasude. Uostalom, ja živim vrlo realno na zemlji i ne smatram da je moj život imalo važniji i zanimljiviji od bilo čijeg života: danas kada ljudi jedva preživljavaju za mene bi bilo neukusno nametati 'sebe ispred drugih' zato što se pojavljujem na ekranu. Ja sam ista Ana Tomašković na ekranu i bez njega, a kad vas ljudi takvom osjete, onda kao najveću nagradu dobijete poštovanje. A ono se, kao i emocije, ničim ne mogu kupiti. To je uz osjećaj ljubavi, najveća čast i privilegija u životu.

Majka ste troje djece. Prate li oni vašu emisiju?
Moja obitelj 'živi' moje emisije svakoga dana. Ponajprije kroz kućni odgoj, jer da bi odgojili samosvjesnu i odgovornu djecu, morate jednako tako i živjeti, pokazati vlastitim primjerima i ljubav i prava i obveze. Učimo o strpljenju, solidarnosti, o kućanskim vještinama, polako i o kuharskim, o empatiji, često su u prilici da se upoznaju s djecom s teškoćama u razvoju. Imaju među njima i prijatelje, govorimo o duhovnosti, o njihovim radostima i tugama, prioritetima u životu, svaki dan za obiteljskim stolom... O tome da sami biraju i grade svoj put, ali da je najvažnije na svijetu da ostanu dobri i pošteni ljudi.

Što vas je sve naučilo majčinstvo?
Majčinstvo je doživotna privliegija, radost, strahovi, najdublje emocije, otkrivanje sebe kao žene. I zapravo sam osvjestila kroz sve ove godine, a djeca su nam od 10, 12 i 15 godina, da mi je najvažniji korektiv osobnog uspjeha u ponosu i osmijehu djeteta. Djeca nas uče da kroz život idemo ponizni i dostojanstveni istovremeno. Da život osjećamo kao dar svakoga dana i da se učimo radovati toj ljepoti zajedničkog putovanja njihovog odrastanja, da pronalazimo ljepote jedni u drugima. A da bez obzira na teškoće, i na mogućnosti u životu, svakoga dana budemo ponosni i dostojanstveni kao ljudi, da budemo svoji. Radoznalost i radost u očima i ljubav u svakom smislu, trebali bismo, poput djeteta, sačuvati zauvijek.