Uglavnom, bio sam jednom radio na filmu 'Pušća Bistra', ha-ha, taj je film ocijenjen najgorom ocjenom u povijesti Festivala u Puli, dobili smo, ja mislim, 1,74, mada me neka škvadra kasnije upozoravala da krivo koristim marketinške potencijale i da se zapravo radilo o ocjeni 2,74. Bilo kako bilo, istovremeno smo za taj film dobili nagradu za najbolji debitantski film i to prilično bez konkurencije, bili smo naime jedini debitanti te godine… Sjećam se dobro tog perioda, došli smo u Pulu najnabrijaniji ikad, mislili smo, dobro možda ne baš svi, ali ja jesam, uglavnom mislili smo da smo smontirali najbolji film ikad, napuhao sam se do granica cepelina, nosom parao oblake, a onda je uslijedio šok, ta ocjena i sve ono što smo kasnije čuli od ljudi koji su gledali film; nemoj se bavit filmom, ti si upropastio svoju karijeru, neće bit drugih šansi, ti si već za odstrel, fali ti korak do dna, previše kockaš itd… iz tog perioda datira pjesma 'možda je trebalo', uglavnom ona počinje: kada veći dio danas gledaš kroz izlog kazališnog kluba, u stanju si povjerovati sve ono što drugi o tebi misle, mada je to nebitno i potpuno beznačajno, ali kada shvatiš da si uspio tek onda kada si ustvari – možda sasvim propao – stvari postaju jednostavnije…

Hoću reći, nije li možda ipak cilj svakog poštenog umjetnika da lijepo fino prođe mimo vremena u kojem živi i djeluje, da se previše ne zadržava na naslovnicama i da u miru svojeg doma (ako ga ima) ili negdje drugdje (razne biblioteke, kavane, društveni domovi, kulturni centri, napuštene tvornice, trgovi, klupice…) zaokruži svoj opus? Ako je ispred vremena, to će ga vrijeme kad-tad stići ili pak, ako ga je pregazilo vrijeme, kad-tad bu ga neka retro grupa ponovo reaktivirala, svejedno, prije ili poslije sumirat će se njegov rad i djelovanje u nešto što se zove biografija i bit će potpuno nebitno kako je taj rad, tada kada je objavljen, bio ocijenjen… još sam se tješio Van Goghom i još nekim klošarima, njega su također ismijavali, hoću reći smijali su mu se glasno; ha-ha-ha… Ima još tih nekih primjera i još nekih nepoznanica. Je li moguće da autor voli film koji svi drugi mrze? Nešto ranije sam mislio da nije, ali danas mislim suprotno…

Ha-ha… dakle s hipotekom najgoreg filma u povijesti Jugoslavije krenuli smo u ovaj najnoviji, možda je trebalo odustati, možda je trebalo prihvatiti ulogu u sapunici, možda je trebalo prihvatiti nekoliko crtića ili radio-drama ili glumiti u reklami za banku. To je fakat bilo možda najbesmislenije odbijanje nekog ponuđenog posla, to s bankom. Uglavnom, javio se stari frend, ja sam baš bio završavao tu monodramu ('Stanje nacije') o tipu (Arterije Fras Vraz Filipović) s podignutih sedam kredita, uglavnom veli stari frend: mi smo smislili da bi ti mogao biti odličan primjer poštenog građanina koji podiže kredit u banci našeg klijenta, ha-ha-ha. Mislim si, sad ak navučem škvadru na kredite, a škvadra ko škvadra se zaigra – onda bum im na kraju kriv ja, a ne banka, i tu odustanem i od reklame, i banke, i od radio-drama, i od sapunica, i odemo na Hvar, udarimo prvu klapu negdje krajem travnja 2011. Kao, nepripremljeni smo, budget je nedostatan, lokacije nisu popisane, nemamo dozvole, nemamo kuhara, nemamo brod za apokalipsu, izvršni producent je završio na operaciji, glumci će jedno dvadesetak puta na predstave u Zagreb pa nazad, Goran Navojec još u Beograd na snimanje 'Parade' Srđana Dragojevića pa nazad, nemamo neki monitor za superviziju, on je trebao već doći, ali nije došao, izgubio se negdje u bespućima audiovizualne zbiljnosti, dakle režija nema uvid u ono što se snima, Pivčević (direktor fotografije) stalno inzistira da se pregleda taj manji monitor na Canon mark 2 d 5, ja se pravim da gledam, ali on je toliko mali da uopće ništa ne vidim… uglavnom, nekako je počelo to snimanje, to sam htio reći… još samo da dodam – snimamo fotoaparatom. (huhuhuuu)