'Pripremamo novu filmsku školu koju ćemo pokrenuti u Splitu. To je nešto što planiram već godinu i pol, a nakon što sam održao filmsku radionicu uoči Split Film Festivala, koja je prošla sjajno, vidjeli smo da je apsolutno moguće ostvariti snove. Upravo radimo na strukturi, budžetiranju, rokovima i sličnim detaljima', priča Bela Tarr, višestruko nagrađivana ikona europskog filma, mađarski redatelj klasika kao što su 'Karhozat' i 450 minuta dugi 'Sotonski tango', kao i novog, ujedno i oproštajnog filma 'Torinski konj'.

Tarr u Zagrebu obavlja zadnje poslovne sastanke prije pokretanja svoje filmske škole u Splitu, a s kojom planira započeti novi život, dalje od redateljskog stolca, a bliže stolu u učionici:

'Sjedio sam s Brankom Karabatićem i razgovarao o Splitu, o atmosferi grada i mislim da je on predložio Split kao savršeno mjesto za filmsku školu. To će biti filmska škola za postdiplomce, dakle, nećemo učiti osnove snimanja filmova. To rade klasična sveučilišta i filmske škole. Ono što ćemo mi raditi zove se DLA, Doctorate in Liberal Arts i traje dvije godine. Nećemo na nikakav način uznemiravati normalno filmsko obrazovanje u Hrvatskoj. Ovo je nešto posve međunarodnog karaktera, u školu mogu doći svi iz svih dijelova svijeta, a učitelji će biti uglavnom redatelji, također iz svih dijelova svijeta. Do sada su potvrdili neki od mojih prijatelja, kao što su Carlos Reygadas, Aki Kaurismaki, Jim Jarmusch, Gus van Sant, Atom Egoyan... Oni su potvrdili dolazak, vodit će radionice i žele raditi s mladim filmašima.'

Je li vaš novi, ujedno i posljednji film 'Torinski konj', film o monotoniji života ili o apokalipsi?

Ništa od toga. Taj je film o.... Hm, kako bih to objasnio... Znate, mi živimo svoj život, prolazimo kroz svakodnevicu obavljajući dnevne rutine. Svaki se dan moramo probuditi, odjenuti, ići na posao... Svaki dan isto. I pritom osjećamo da se to zove monotonija, ali zapravo svaki dan slabimo, sve smo slabiji i stariji. Sutra ne možeš raditi isto što i jučer, a na kraju život jednostavno nestane. Vrlo tiho. To nije apokalipsa jer apokalipsa je šou, spektakl eksplozija i vatre. No sav život na kraju nestane na vrlo miran i tih način.

Znači, to je u osnovi film o životu, o prirodi života.

Da, otprilike. To je film o vrlo okrutnoj činjenici – svi ćemo jednog dana umrijeti.

Za mnoge ljude, film je bijeg od života, ali i bijeg od razmišljanja o smrti. Ono čime ste se vi bavili u svom novom filmu samo je produžetak onoga s čime se bavite oduvijek – prikazivanjem stvarnog života pred kamerama. Znači li to da ste protiv eskapizma u umjetnosti ili se jednostavno ne bavite njime, ali nemate ništa protiv onih koji se bave?

Ne volim osuđivati ljude i zato ne volim govoriti da sam protiv nečega. Dok sam snimao filmove, sve što sam želio jest pokazati ono što vidim i ispričati vam što osjećam. Film je uvijek reakcija. Filmom reagiraš na nešto, nešto želiš poručiti, podijeliti dobre i loše osjećaje, objasniti kako uživati u životu. Treba uvijek biti nježan i razumjeti ljude. Zato im ne treba suditi. Zato ne volim govoriti da sam protiv nečega. Mogu se ne slagati, ali ne i biti protiv.

Definitivno ste odlučili da je 'Torinski konj' zadnji film koji ćete ikada snimiti?

Da.

Zašto?

U zadnje 34 godine napravio sam sve što sam htio. Već mi je prije snimanja 'Torinskog konja' bilo jasno da je to moj zadnji film. Moj filmski jezik, čisti, jednostavni i minimalni, onaj za koji sam vjerovao da je esencija filma, došao je do točke kada jednostavno treba stati. Sve što bih dalje snimio bilo bi ponavljanje, kopija samog sebe. A to nisam želio učiniti. Nisam želio ponižavati vas, gledatelje, kopijama. Ne želim uništiti ono što sam već napravio. Previše volim to što sam napravio.

Nikada niste osjetili iskušenje snimiti nešto posve drukčije? Nešto veselo i kratko, u boji, smiješno, komercijalno, mjuzikl... Bilo što.

Pa upravo radim nešto posve drukčije – trudim se pokrenuti filmsku školu. Time započinjem svoj novi život.

Negdje sam pročitao da ste htjeli mijenjati svijet filmom, ali kada ste konačno shvatili da to nije moguće, odustali ste od snimanja filmova. Je li to istina?

Nije, ali jest istina da sam oduvijek želio mijenjati svijet. Još kada sam bio jako mlad, uoči snimanja svog prvog filma, odlučio sam – jebiga, ovo je stvarnost, ovo je život, želim vas udariti svojim prvim filmom, želim vam pokazati kamo ide život. Mislio sam da filmom mogu mijenjati svijet. Ali kroz godine sam shvatio da je to nemoguće. Filmovi ne mogu mijenjati ništa. Filmovi su isto dio života i svijeta, oni su integrirani. No, mislim da sam mogao mijenjati jezik filma i to kako mnogi ljudi doživljavaju stvarnost. Za mene je to trenutno sasvim dovoljno. Na kraju krajeva, ja ne mogu sam mijenjati svijet. Ljudi moraju mijenjati svijet.

Ali umjetnost svakako može doprinijeti promjeni. Da preformuliram onda svoje pitanje – jeste li ikada osjetili iskušenje snimiti nešto komercijalnije, kako biste lakše komunicirali s masama i eventualno utjecali na njih? Lakše je privući ljude i držati im pažnju 90 minuta holivudskom dinamikom...

Kad u kinu jednom ugase svjetlo, ostaju vam dvije mogućnosti – nakon filma, možete izaći jednako raspoloženi kao i kad ste ušli ili izaći osjećajući se puno snažnije jer nešto vam se dogodilo u tom mraku. Ako smo uspjeli potonje, onda smo odradili dobar posao. Mi vam želimo nešto dati, a ne ukrasti, želimo nešto podijeliti s vama. Kad odete gledati holivudski film, oni kradu od vas. Mi vam poklanjamo – uzmite, uzmite, uzmite... Ili ostavite. Kako vam paše.