Richard Hell, legendarni newyorški punker i nekadašnji vođa benda The Voidoids, zamoljen je da napiše svoj osvrt na prvu epizodu serije 'Vinil', koja se jučer i prekjučer premijerno prikazala na američkoj i svjetskim ispostavama HBO-a. Richard se inače ne bavi pisanjem osvrta na televizijske serije, nije čak vičan ni pisanju glazbenih kritika, ali urednike je jednog američkog portala zanimalo što misli o Scorsesevoj retro-drami zato što je Hell u doba o kojemu ta drama govori - rane sedamdesete - bio aktivan na newyorškoj tek propupaloj punk sceni. Dapače, jedan je lik u seriji, mlađahni frotman grupe The Nasty Bitz (glumi ga sin Micka Jaggera, James Jagger), modeliran upravo prema samome Richardu Hellu. Ništa ga od toga nije zadivilo ni zavelo. 'Ovo je dosadno', napisao je Hell nakon što je odgledao pilot-epizodu 'Vinila'. 'Očekivao sam seriju o glazbi, o prljavom glamouru New Yorka sedamdesetih, a dobio sam seriju o biznisu, i to o biznisu kakvim ga zamišlja Martin Scorsese. Poštujem i uvažavam Martina Scorsesa, ali već sam pomalo umoran od te njegove perspektive u kojoj se svaka priča svodi na to da je život tek brutalno, pokvareno nadmetanje skupine moćnih muškaraca.'

Ne bih se sasvim složila s Hellom - 'Vinil' je serija koja itekako zna zagolicati gledateljsku znatiželju, šarmirati barem one koji su beznadno nostalgični za vremenima kada je rock'n'roll značio više nego što znači danas te, na kraju krajeva, zadiviti izvrsnim glumačkim izvedbama te ponekom nezaboravnom scenom - no prigovori mu uglavnom stoje. Najnovija HBO-ova dramska perjanica nije onako dobra kao klasični HBO-ovi aduti. Zanimljiva je, fora je, čak je i, kao što bi to Ameri rekli - gritty, ali nečega tu nedostaje. 'Sjetite se prve rock'n'roll stvari koju ste čuli u životu i zbog koje ste poželjeli odmah plesati, odmah skočiti, odmah nešto poševiti, izaći van i potući se', kaže u jednoj sceni glavni lik ove serije, diskografski budžovan Richie Finestra (Bobby Cannavale). E, pa sjetite se prve ili zapravo bilo koje TV serije zbog koje ste se uspravili na kauču, protrljali oči, zapitali se: 'Čekaj, gledam li ja doista ovako nešto na televiziji?' i odmah poželjeli sve u svojoj okolini natjerati da je gledaju e da biste mogli samo o tome razgovarati. 'Vinil' je dobra serija, ali

nije takva.

Možda je problem u tome što smo, kao publika, već postali razmaženi. Možda smo pogledali previše dobrih serija pa sada već prepoznajemo klasične i uvriježene autorske poteze kojima misle da će jamačno iscijediti uzvik oduševljenja iz naših usta. Možda smo već i zasićeni pričom o antijunaku, liku kao što je 'Vinilov' protagonist Richie Finestra, čovjek istodobno duboko ukopan u dekadenciju i đubretarstvo gramzivog diskografskog biznisa sedamdesetih, ali i neraskidivo vezan uz svoju ljubav prema 'autentičnom' bluesu i rock'n'rollu. Možda nam je već i pomalo pun kufer tih retro priča o kompleksnim i slojevitim, šareno odjevenim i legendarnim prošlim vremenima po čijim davno zaboravljenim ulicama jezde Richiji Finestre i Don Draperi serijskog univerzuma, svaki sa svojim soundtrackom, svaki sa svojim upečatljivim anakronim stylingom i svaki sa svojim bezvremenim previranjima.

A možda je problem i u autorima.

Pilot-epizoda serije 'Vinil' traje gotovo dva sata. Dva sata! Istina, riječ je o najboljoj od pet epizoda koje je HBO dao na raspolaganje u sklopu screenera za TV kritičare, ali dvosatna epizoda televizijske serije, s koje je god strane pokušali opravdati, definitivno je testiranje gledateljskog strpljenja. Osim toga, činjenica da se, eto, televizijske kuće bez imalo zabrinutosti usude pred gledatelje istovariti epizodu koja traje dva sata - pokazatelj je da određeni autori na američkoj kabelskoj televiziji, nakon zadnjih dvadesetak godina slave i uspjeha 'zlatnog doba televizije' - sada gotovo mogu raditi štogod im padne na pamet. Pukni, Marty, brate, sve što ti volja! Na psovanje više ne reagiraju, nasilje i golotinja im je ko dobar dan, aj' sad malo epizoda koje traju dulje nego prosječni film! Nije beg cicija!

Na prvi pogled takav pristup zvuči super - pomicanje granica autorskih sloboda donijelo nam je mnoge krasne stvari koje su na televiziji prijebile nezamislive - od sulude naracije 'Oza', preko psovačke virtuoznosti 'Deadwooda' do neopisive kreativnosti 'Louieja'. Općenito, i samo autorstvo je relativno novi koncept na televiziji i svatko će se normalan složiti da ga valja njegovati, zalijevati, tepati mu i zvati ga Darkić. No bezgranična autorska sloboda ima i svoje naličje, usudila bih se reći i zloupotrebu - onu kada se tvorci serije previše fokusiraju na sebe i ono što žele reći (možda već po sto osamdeseti put), dok mu gledatelji malo ispadaju iz fokusa. Ne ulaz u dijalog s njima. Samo tovare.

Tako nam je, primjerice, Martin Scorsese već mnogo puta ispričao što misli o moćnim ljudima iz poslovnog svijeta, bez obzira je li taj poslovni svijet legalan ili ilegalan. Svaki je put tu priču sve više razrađivao, produbljivao, slikovitije objašnjavao i svaki je put ta priča postajala sve dulja, sve ciničnija i svaki je put s tom pričom sve uporniji. U 'Vinilu' je to odlučio učiniti još jedanput i zato, kao što je dobro primijetio Richard Hell u svojem osvrtu, ovo nije priča o glazbi, nije čak ni o sceni, pa ni o zaboravljenom, prljavom i opasnom New Yorku - premda sve te komponente igraju manje ili više zapažene uloge u priči. Ovo je priča o likovima koji potpisuju ugovore, zarađuju pare i sjede u skupo uređenim uredima. Ovo je priča o manje i više uspješnim diskografskim mogulima koji su, svoj ljubavi prema glazbi unatoč, zbog novca, moći, droge i pi*ke spremni prodati i vlastitu mater, a nekmoli neće bilo čiji umjetnički integritet. Ovo je 'Vuk s Wall Streeta' s pločama, krilatim košuljama i zvonastim hlačama.

'Vinilov' glavni lik Richie Finestra i njegova svita uredskih kolega (s točno jednom token kolegicom) sjajno utjelovljuju taj svijet, baš kao što su ga sjajno utjelovljavali i likovi iz 'Vuka s Wall Streeta'. Cinični su, poročni, rastrošni, žive kao da za njih ne vrijede pravila ni zakoni, lopovski se bogate na tuđem talentu i usput žrtvuju svakoga tko im namjerno ili slučajno stane na put. Richieju su još čak i pripisane neke iskupljujuće kvalitete, kao što je (gotovo uvijek predstavljena flashbackom) ljubav prema glazbi i 'zlatno uho' zahvaljujući kojemu prepoznaje izvođače koji bi mogli napuniti stadione ili donijeti nešto novo na scenu (osobina koju Scorsese ovdje, po mojem mišljenju, nepravedno i bespotrebno pripisuje jednom diskografskom mogulu jer je mnogo karakterističnija za rock kritičare), ali preostali dio tog svijeta opisan je doista odbojno. Richijevi kolege - izuzev već spomenute token kolegice, mlade tajnice i dostavljačice sendviča koja otkriva jedan svjež i novi punk band - očigledno su prezira vrijedna ekipa čije vrijeme, baš kao i vrijeme klasičnog rocka koji zastupaju - isto tako očigledno ide svojem kraju.

Više ili manje dramatični znakovi propasti tada još uvijek vladajućeg klasičnog rocka razasuti su kroz svih pet epizoda koje sam pogledala - od Richijeva slučajnog nailaženja na crnačke block partyje u Bronxu i DJ-jeve koji pomoću dva gramofona izdvajaju i miksaju ritmičke dijelove pojedinih plesnih pjesama pa sve do urnebesnog koncerta New York Dollsa u Mercer Arts Centeru, koji završava bombastičnim događajem koji se doista odvio u ljeto 1973. i koji više nego simbolično obilježava sudbinu Richijeva dotadašnjeg glazbenog svijeta. No popularna glazba i njezina evolucija nisu čak ni DRUGA po redu najvažnija tema 'Vinila', osim što se o njoj strašno puno razgovara među onim pokvarenim diskografskim igzekjutivima iz dominantne priče. Glazba zauzima tek treće mjesto, nakon što nas Scorsese i kompanija zatrpaju najdosadnijim i najbezveznijim dijelom serije - onom o obiteljskim i osobnim previranjima glavnoga junaka. Taj aspekt serije - onaj u kojem Richie nastoji održati svoj klimavi brak s nekadašnjom Warholovom It Girl - spašava jedino izvrsna gluma Olivije Wilde (drugi od ukupno dva ženska lika u seriji koji nije tretiran tek kao rekvizit). Inače je monstruozno dosadan i djeluje neprirodno nakalemljen u seriju, kao da je na nekom scenarističkom sastanku dekretom odlučeno da se mora uvrstiti malo 'tog nekog očaja suburbanih kućanica i bračnih kriza, da serija ne bude samo o gadovima iz diskografije'.

Glazba i priče o glazbi dolaze, dakle, tek na treće mjesto, nakon biznisa, njegove pohlepne raspojasanosti i potonuća u vlastiti drek, nakon obiteljskih kriza glavnog junaka i nakon njegovih baktanja s drogom i alkoholom. Rangirana tek na treće mjesto po važnosti, priča o glazbi zapravo je svedena na soundtrack, i to na onu vrstu scorseseovskog soundtracka kakav nam je poznat i iz njegovih filmova koji nemaju veze ni s muzikom ni s diskografijom. Vrti se neprekidno, bučna je i pomalo naporna, ima svoju ulogu u 'pojačavanju poante' onoga što se odvija na ekranu, ali zapravo ni ovdje - kao ni u 'Vuku s Wall Streeta', 'Dobrim momcima' i bilo kojem drugom Scorseseovu filmu - nema neko ozbiljnije samostalno značenje. Glazba, koja bi u jednoj seriji o diskografiji sedamdesetih moža ipak trebala imati dominantniju ulogu, ovdje je svedena samo na (ponekad) znakovitu pozadinsku buku i na anegdotalne ficleke o pojedinim glazbenicima. U, vidi, Richie se svađa s Robertom Plantom oko love. Gle, gle, Alice Cooper je na partiju golfa ponio pitona i objesio ga oko vrata Richijeva mlađahnog kolege. Moš mislit vel'ke gube

Da se ne bismo krivo shvatili, sve to zajedno IMA svojeg šarma, svoje privlačnosti, svoju ciljanu publiku koja će se, sigurna sam, ponajviše sastojati od rockera, a ima i barem jednu liniju priče koja me zaintrigirala dovoljno da želim saznati kako će se rasplesti. Ovo je kvalitetna serija, Scorsese je i dalje jedno od najvećih autorskih imena filmske, pa tako i serijske produkcije, a i HBO ne stavlja svoj logo na smeće. No svježina, novina, uzbuđenje kronično nedostaju ovoj seriji, koja - posebice zato što nam je servirana kao neka priča o rock'n'rollu - previše odaje dojam puno veće i skuplje verzije nečega što smo već vidjeli. HBO, po mojem osobnom mišljenju, svoju svježinu i inovaciju zadnjih godina puno češće ostvaruje u manjim, 'tišim' serijama nalik američkim indie filmovima ('Zajedništvo', 'Prosvjetljenje', 'Djevojke', 'Idemo dalje'), a 'Vinil' je mnogo više na strani bombastičnog, ali predvidljivog mainstreama za mlaćenje para. S obzirom na priču koju nam je u prvih pet epizoda ispričao, možda je to i sasvim prikladno.