KANIBALI
Početkom sedamdesetih pa sve do kraja osamdesetih tzv. kanibalistički filmovi potpuno su zatrpali scenu horora, eksploatacije i avanture, najčešće s potpisom talijanskih autora. Sve to na temeljima eksploatiranja novoprobuđenog interesa publike za egzotične lokacije, živote i običaje naroda u prašumama Južne Amerike i Azije, stvorenog popularizacijom mondo i antopoloških dokumentarnih filmova te ere (koji su recept šokumentarca razvili u kinima, daleko od televizije).
Svakako najpoznatiji u nepreglednoj ljudožderskoj gomili jest 'Cannibal Holocaust', remek-djelo Ruggera Deodata iz 1980. godine, toliko stvaran lažni dokumentarac/lažni snuff s ljudožderima da je redatelj završio na sudu, gdje je morao dokazati da nije pobio vlastite glumce, tj. da je riječ o specijalnim efektima. Tu su i naslovi 'Cannibal Ferox', 'The Mountain Of The Cannibal God', 'Lost Cannibal World' te 'The Man From Deep River' (1971) Umberta Lenzija, poznat i kao prvi film u valu ovakvih naslova.
Tijekom 2003. ovaj je podžanr doživio i mali revival, kada je pokojni kralj talijanske eksploatacije Bruno Mattei snimio 'Mondo Cannibal', prodajući ga kao 'Cannibal Holocaust 2'.

LUCHA LIBRE FILMOVI
Meksički wrestling filmovi, nazvani prema sportu/spektaklu borbi maskiranih meksičkih kečera. Najpoznatiji su po serijalu filmova o Santu. Pravim imenom Rodolfo Guzman Huerta (da, Guzman – nasmijte se sad pa ste mirni kasnije, he-he), Santo je bio jedan od najlegendarnijih meksičkih luchadora, ali i jedna od najvećih legendi meksičkog sporta i folklora. Živio je od 1917. do 1984, a njegov život u filmovima nevjerojatno je produktivan, pa ćete tako naići na naslove kao što su 'Santo vs. The Vampire Women', 'Santo vs. The Martian Invasion', 'Santo vs. The Mafia Killers'...
Tradiciju lucha libre filmova za mlade su generacije 2006. godine oživjeli Jared Hess i Jack Black, u komediji 'Nacho Libre'.

MEKSPLOATACIJA
Kad smo već kod Meksika, ne smijemo zaboraviti ni na posebni val meksploatacijskih filmova, koji su još od sedamdesetih prikazivali kulturu južno od Rio Grandea kao epicentar narko-biznisa i prostitucije. Filmovi prepuni seksa, droge i nasilja posebno su poznati kao dio meksploatacijskog opusa meksičkog glumca Huga Stiglitza, koji se kao lik svojim imenom pojavio i u 'Nemilosrdnim gadovima' Quentina Tarantina
Posljednjih nekoliko godina, kako se meksička država počela urušavati pod ratovima i strahovladom narko-kartela, video tržište poplavio je novi val gangsterske meksploatacije, naslovima kao što su 'The Cartel' i 'Mexican Gangster'. Ipak, najpoznatiji film u novijoj povijesti svakako je ovogodišnji 'Machete' Roberta Rodrigueza, spomenik meksploataciji, ali i drugim žanrovima, kao što su klasična grindhouse akcija, karsploatacija, nansploatacija...

MOCKBUSTERS
Poznati su još i kao 'remakesploatacija', filmovi koji radnjom i naslovima sličnim velikim holivudskim hitovima pokušavaju zaraditi na njihovom marketingu, samo s daleko manjim budžetom i gotovo uvijek daleko nižom kvalitetom.
Još pedesetih štancali su se filmovi koji su sličnim naslovima i radnjom privlačili ne pretjerano zahtjevne fanove originala ('The Green Slime', 'Time Of The Apes', produkcija GoodTimes Entertainment koji se devedesetih vukao po sudovima zbog navodne krađe Disneyjevih proizvoda...), ali pojeftinjenjem tehnologije snimanja, reprodukcije i distribucije, trend se vratio dvostruko jači u eri DVD-a i interneta. Danas najveći studio za ovakvu produkciju jest ozloglašeni The Asylum, koji je na tržište izbacio sve od 'Transmorphers' i 'The Da Vinci Treasure' do '100 Million BC' i 'Paranormal Entity', koji je ušao u povijest kao jedini mockbuster skuplji od izvornika, a čak i ne pretjerano lošiji od njega.

MONDO
Kvazidokumenarci i šokumentarci, filmovi koji se oslanjaju o dokumentarne sadržaje prezentirane na senzacionalistički način, često i s igranim dijelovima koji se predstavljaju kao dokumentarni – poput serijala 'Faces Of Death', recimo. Sedamdesetih i osamdesetih mondo filmovi krcati seksom i nasiljem, prije ere kablovske televizije i interneta, bili su iznimno popularni, a svakako najveći od svih jest 'Mondo Cane', pionirski naslov iz 1962, s potpisom talijanskih kraljeva mondo produkcije, Franca Prosperija i Gualtiera Jacopettija

MUMBLECORE
Podvrsta američkih indie drama, brbljavi niskobudžetni nezavisni filmovi nastali u novom mileniju inspirirani Linklaterom i Cassavetesom. Zovu ih još i 'bedhead cinema' i 'slackavetes', a neki od naslova su 'Funny Ha Ha', 'LOL', 'Baghead'...

NACISPLOATACIJA
Poznati još i kao 'Il Sadiconazista', nacisploatacijski su filmovi sedamdesetih i osamdesetih bili jedan od luđih, nasilnijih i svakaoko uvredljvijih – ali i popularnijih! – segmenata eksploatacijske scene, priče o nacističkim koncentracijskim logorima te njihovim zlim, ali seksi zapovjednicama, koje su se sadistički iživljavale nad logorašima. Naravno, sve to podrazumijeva i puno fetišističkog seksa, mučenja i horora, a prvi takav film bio je 'Love Camp 7', snimljen još 1969. godine!
Ipak, najpoznatiji i prvi u serijalu od nekoliko nastavaka i rip off projekata jest 'Ilsa, She Wolf Of The SS', zasnovan na stvarnoj okrutnoj mučiteljici Ilse, a koju je na velikom platnu s jednim promijenjenim slovom u imenu glumila proslavljena Dyanne Thorne. Redatelj Don Edmonds i producent David F. Friedman postali su tako šampionima žanra u kojem su snimljeni i mnogi, mnogi drugi ozloglašeni klasici, kao što su 'Fraulein Kitty', 'SS Hell Camp', 'Last Orgy of The Third Reich', 'Salon Kitty', 'SS Experiment Camp'...
Naravno da je i mainstream imao svoje doprinose, koji su uglavnom služili kao arthouse inspiracija nacisploatatorima, a tu su svakako Pasolinijev '120 dana Sodome' i 'Noćni portir' Liliane Cavani. Poseban fenomen u cijeloj priči jest i ultrabizarna kombinacija blacksploatacije i nasicploatacije u filmu 'The Black Gestapo'.

NANSPLOATACIJA
Od spoja riječi 'nun' i 'eksploatacija' – dakle, riječ je o filmovima koji su u zlatnoj eksploatacijskoj eri opatice pretvorili u objekt ultimativnog fetiša, od Japana preko Europe do Amerike, u pravoj poplavi naslova koji su uglavnom gazili po području soft pornografije, ali nerijetko i torture horora. Arthouse pionir jest i danas zabranjivani i kontroverzni 'The Devils' Kena Russella (adaptacija predstave nastale kao adaptacija Huxleyjevog knjiškog klasika 'Vragovi Loudona'), a neki od brojnih naslova koje valja pogledati svakako su 'Killer Nun', 'School Of The Holy Beast', 'Behind The Convent Walls', 'Love Letters Of A Portugese Nun'...

NINDŽE
Podžanr borilačkog filma, s drevnim japanskim ubojicama u crnom, naoružanima mačevima, šurikenima i kuglicama od kojih postaju nevidljivi. Osamdesetih, trend nindža filmova zapalio je Ameriku koliko i Hong Kong i Filipine, s naslovima rasponu od 'Američkog nindže' preko klasika Sho Kosugija do verzija za klince, poput 'Nindža kornjača' ili 'Tri nindže'.

NINKYO EIGA
Tzv. viteški podžanr yakuza eige, filmova o japanskim gangsterima, u kojima su (prije negoli je realizam u opusu Kinjija Fukasakua preuzeo primat na tržištu) jakuze prikazivane kao časni autsajderi u kimonima, rastrgani između svoje dužnosti (giri) i osobnih osjećaja (ninjo). Studio Toei prednjačio je u ovom podžanru tijekom šezdesetih, a njegova najveća zvijezda bio je Ken Takakura, koji je imao i holivudsku karijeru, glumeći u 'Crnoj kiši' s Michaelom Douglasom i u komediji 'Mr. Baseball', uz bok Tomu Sellecku i njegovim brkovima.

NUDISTIČKI FILMOVI
Cenzura je zabranjivala prikazivanje golotinje na 'erotični način' pa nije bilo druge nego da se ona prodaje kao dokumentarni prikaz jednog životnog stila. Nudistički filmovi pojavili su se još tridesetih, iako su procvali pedesetih, s vrhuncem 1959, kada je legendarni Russ Meyer s 'The Immoral Mr. Teas' stvorio novi val seksploatacijskog filma, upravo na naslijeđu nudističke produkcije.
'Garden Of Eden', nudistički film Maxa Nossecka iz 1954, poznat je i po tome što je završio na sudu i dokazao 'edukacijsku', a ne eksploatacijsku kvalitetu prikaza života u nudističkom kampu, što je otvorilo vrata mnogim drugim naslovima ('Nudist Paradise', prvi britanski film ovog tipa, 'Some Like It Cool', 'Naked As Nature Intended'...).
Ovaj podžanr seksploatacije dobio je i svoje podžanrove i mikrožanrove, kao što su nudie-cutie (golotinja bez dodirivanja tijela) i roughie (golotinja i nasilje).

OZPLOATACIJA
Australski podžanr eksploatacijskog filma sedamdesetih i osamdesetih, nastao nakon uvođenja klasifikacijskog sustava (prije svega oznake R , tj. nije za mlađe od 18) u zemlji, 1971. godine. Horori, seksploatacija i B-akcija zatrpali su kino dvorane, a sve što vas zanima o klasicima kao što su 'Razorback', 'The Man From Hong Kong' ili 'Turkey Shoot' pronaći ćete u sjajnom dokumentarnom filmu 'Not Quite Hollywood: The Wild, Untold Story of Ozploitation!', snimljenom 2008. godine, na vrhuncu velikog ozploatacijskog revivala, s modernim australskim žanrovskim hitovima kao što su 'Wolf Creek', 'Rogue', 'Daybreakers', Undead', 'Long Weekend', 'Storm Warning'...

PINKU EIGA
Generalno termin za japansku nezavisnu produkciju, indie filmove prepune seksa, najčešće u trajanju od sat i sitno, no s vremenom, termin se od izvornog značenja s početka šezdesetih razvio u sinonim za soft porniće raznih vrsta – od čiste eksploatacije preko visokobudžetnih studijskih produkcija do sado-mazo horora i arthouse eksperimenata. Ovo ogromno područje popularnih japanskih filmova, s posebnim procvatom u sedamdesetima, obilježava i nekoliko podžanrova, a od redatelja koji su se bavili pinku eigom treba istaknuti ne samo ikone novog vala, kao što su Nagisa Oshima i Koji Wakamatsu, već i zvijezde kao što su Noboru Tanaka, Hisayasu Sato, Takahisa Zeze...

PINKY VIOLENCE
Podvrsta pinku eige nastala u produkciji studija Toei, koji je odlučio poimicati granice kombiniranjem seksa i nasilja na posve novi način. Tada nastaju i neki od najvećih klasika japanskog filma sedamdesetih, kao što su serijal 'Sasori' ('Female Convict 701: Scorpion') ili naslovi iz opusa Norifumija Suzukija ('Sex & Fury', luda nansploatacija 'School Of The Holy Beast'...).

PORNOCHANCHADA
Autohtone brazilske soft-porno komedije, producirane uglavnom tijekom sedamdesetih i osamdesetih (baš poput tzv. bavarskih soft-porno komedija, popularnih u Europi desetljeće ranije). Naziv pornochanchada nastao je kao spoj riječi 'porno' i 'chanchada', što znači 'lagana komedija'. Žanr se rodio u Sao Paolu, a kasnije se razvio i u Riu, gdje je nastao i mikrožanr pornochanchada carioca, s Albom Valeriom kao vodećom zvijezdom tijekom osamdesetih, kada je dolaskom hard core pornografije na VHS-u žanr počeo lagano umirati.