'Uglavnom je riječ o koincidenciji', riječi su kojima razgovor započinje poljski redatelj Michal Marczak prisjećajući kako se našao na kormilu projekta 'Fuck For Forest', dokumentarnog filma o berlinskim aktivistima koji prodaju osobnu amatersku pornografiju ne bi li sakupili novac za ekološke akcije.

''Fuck For Forest' stigao je i u hrvatska kina – u Zagrebu ga možete vidjeti u art kinu Metropolis i Griču, nakon čega putuje Dubrovnikom, Rijekom, Splitom, Bjelovarom, Šibenikom...

'Ovog puta sam naišao na članak o njima u poljskom časopisu', nastavlja Marczak, 'a koncept mi se učinio iznimno bizarnim, no u isto vrijeme i prilično pametnim pa sam dogovorio sastanak.'

Je li Vas privukao senzacionalistički korijen priče, sama činjenica da netko snima pornografiju zbog ekologije?

Senzacionalistički me aspekt uopće ne zanima, ali dotičem ga se i cijenim njegovu komercijalnu vrijednost. Priče koje mene uglavnom privlače su one koje omogućuju filmu da bude veći i da više tjera na razmišljanje. Ova skupina, sa svojim idejama o seksualnom oslobođenju, spašavanju planeta i životu u skladu sa životima urođeničkih populacija, omogućila mi je da snimim film koji se dotiče mnogih aspekata koje sam želio istraživati.

'Fuck For Forest' na kraju je ispao film o mnogim stvarima – sukobu kultura, raskoraku stvarnosti i ideala, priča o osobnim putovanjima... Jesu li to sve elementi za kojima ste jurili od početka rada na projektu ili su se pojavljivali usput, onako kako ste otkrivali nove slojeve priče?

Mnoge od njih sam vidio na početku pa sam onda morao čekati ili izazvati scene koje bih snimio. Nešto se pojavilo i na putu, ali rekao bih da sam predvidio tri četvrtine. Ono što najviše volim u ovoj vrsti snimanja filmova jest da, baš kao i u stvarnom životu, ne znaš što će donijeti budućnost. To izaziva uzbuđenje i tjeskobu koji me pokreću i oblikuju dramaturgiju priče.

Što privatno mislite o samom pokretu?

To bih zadržao za sebe, jer tko sam ja da sudim? Nadam se da sam snimio film koji omogućuje mnoge vrste interpretacija, ne bih li na kraju prepustio gledatelju da formira svoje mišljenje o mnogim stvarima kojima se bavi film. Uglavnom me frustriraju dokumentarni filmovi koji daju jednostavne odgovore pa čak i od početka samo ilustriraju svoje teze. Stvarnost je puno kompleksnija i ne postoje jednostavni odgovori, a cijela zabava se sastoji od toga da do odgovora pokušate doći sami. Želim poštovati i cijeniti inteligenciju gledatelja.

'Fuck For Forest' ste jednom nazvali 'bizarnim fenomenom našeg vremena' – koje biste druge fenomene stavili u istu kategoriju?

Vjerojatno spuštanje na mjesec. Ako malo bolje razmislite, to je bio jedan od najbizarnijih događaja našeg vremena.

Bi li to bila vrijedna tema za Vaš novi dokumentarac?

Volio bih ići na Mjesec.

Prije tri godine režirali ste 'Na rubu Rusije' i osvojili mnoge nagrade, uključujući i priznanje za najbolji dokumentarac na 9. Zagreb Film Festivalu. Koliko su Vam važne nagrade, privatno i poslovno?

Živimo u vrlo birokratiziranom svijetu filmskog financiranja, svijetu kojim dominiraju brojke. Važno je da se filmskim odborima i komisijama svidi vaš film, ali njima trebaju nagrade, recenzije i gledatelji kojima podupiru svoje odluke. U tom su smislu jako važne. Osobno, sjajno se osjećaš kad ih osvojiš, posebno kada ih primiš na festivalu koji poštuješ, od žirija kojem se diviš. Za mene, snimanje dokumentarca je proces tijekom kojeg sam većinu vremena nesiguran u put kojim sam krenuo. S jedne se strane osjećam sjajno hodajući po novom terenu, a s druge se uvijek plašim toga da sam ovog puta otišao predaleko.

Što je zajedničko 'Fuck For Forestu' i 'Na rubu Rusije'?

Oba se filma bave ljudskim bićima iza problematike, a tek onda problematikom samom. Mislim da će to ostati konstanta u svim mojim budućim djelima. Sve ostalo je drugačije, jer želim isprobavati nove načine snimanja filmova. Ponavljanje stvari mi jako brzo dosadi pa stoga pokušavam izmisliti nove načine pričanja priče.