Prije točno deset godina, Kanye West bio je novi, mladi, ali retro producent koji je stvarao glazbu za Jay-Z-ja. Upravo su njegove nevjerojatne, nostalgičnim soulom obojene produkcije na jednako nevjerojatnom albumu 'The Blueprint' stvorile Westovo ime u industriji.

Utoliko 'Watch The Throne' možemo slušati i kao slavlje obljetnice, ponovni susret dva giganta čije su se karijere u mnogočemu promijenile, zapravo evoluirale – Jigga je nakon 'Blueprinta' još udobnije zasjeo na tron na koji su ga mnogi, od fanova do kritičara, svrstavali u devedesetima, ali konačno smo dobili i potvrdu da je riječ o izvođaču koji ne samo da je u stanju vladati New Yorkom, već biti i headlinerom Glastonburyja, usput se okušavši u kolaboracijskim albumima, koje je već odradio s R. Kellyjem i Linkin Park.

Kanye je, na čuđenje mnogih koji mu 2001. još nisu dali šansu da se pošteno uhvati mikrofona, također postao jednom od najvećih rap zvijezda na svijetu, majstor albumske forme koji nikada nije dosegnuo lirske vještine svog učitelja, ali koji je također uspješno uspio uvjeriti svijet da one ionako nisu toliko važne.

'Watch The Throne' je utoliko trebao pokazati što se događa kada borbu za tron između dvije superzvijezde zamijeni suradnja supersila.

Prvo je najavljen EP. Kanye ga je najavio, da budemo točniji, prije nekih skoro pa godinu dana, što je samo jedan od razloga zašto 'Watch The Throne' zvuči kao njegova ideja, projekt kojim on dirigira te na koji je dovukao ime svog dobrog frenda pa složio odvojene studijske sessione u jednu skladnu cjelinu suradnji. Projekt koji je osobno i producirao, naravno, iako ne stoji sam iza svih podloga pa se tako mogu čuti i gostovanja poznatih sumnjivaca na beatovima, kakvi su The Neptunes i Swizz Beatz, a čije su se ideje na 'Gotta Have It' i 'Murder To Excellence' savršeno uklopile u cjelinu, ma koliko cjelina nemala koncept, kompas ili neku 'nadideju' od one temeljne: snimiti zajednički album dvije ikone.

Što je dovoljno za hype koji je zadnjih godinu dana pripremao teren za njegov izlazak. Iako sada, kada ga konačno imamo prilike poslušati nebrojeno mnogo puta, gotov proizvod zvuči kao igra dvaju veterana koji nemaju što previše ni dobiti ni izgubiti s tom igrom, kao opušteno nizanje polupečenih ideja uhvaćenih u studijsku opremu tijekom slobodnog

vremena usred rada na vlastitim solo projektima. Možda zbog toga zvuči zbrzano, kao djelo majstora mixtapeova koji se zezaju s 'copy' i 'pasteom', a nedostatak kemije glavnih igrača krpaju razbacanim glazbenim idejama i atraktivnim gostima kakvi su Beyonce i Frank Ocean, kao i milijun i jednim semplom maznutim iz bliže i dalje glazbene povijesti, od Otisa Reddinga do rumunjskih blizanki Indiggo

No sve to ne znači da je 'Watch The Throne' u cjelini loš, kao ni to da nema trenutaka koji će vas, kao što se može očekivati kada su Jay-Z i Kanye West u pitanju, potpuno oboriti s nogu. 'Lift Off' s Beyonce, recimo, zvuči bolje od bilo koje pjesme s njezina novog solo albuma; 'Niggas In Paris' zbunjujuća je 'cirkuska' poskočica sve dok ne padne u grotlo pseudodupstepa i rascvate se u prekrasnu epsku melankoliju finala; 'Why I Love You' pleše na granici između bolno iritantnog i prokleto briljantnog, ali jedno je sigurno: komadić Cassiusova 'I Love You So' oko kojeg je izgrađena cijela stvar pjevušit ćete danima nakon što vam prvi put ispere mozak.

Naravno da su Kanye i Jigga imali solo albume koji su daleko bolji od ovoga. Na kraju krajeva, 'The Blueprint' i 'My Beautiful Dark Twisted Fantasy' su čista remek-djela kakvo 'Watch The Throne' nije i nikada neće biti. No ako već sudarom dvije čestice nije dobiven božanski album, rezultat je ipak dobar, na kratke trenutke briljantan, ali kao cjelina dobar hip hop album. Tko zna, možda bi bio još bolji da je ostao EP?

Ocjena: 7/10

Izdavač: Roc-A-Fella/Def Jam