Oni malobrojni koji nisu iskoristili dnevnu siestu za hlađenje u Jarunskom jezeru ili nargila chill-out zoni festivala, došli su u subotu u kasnim popodnevnim satima na World Stage pogledati varaždinske post-punkere Vlasta Popić i njihove beogradske kolege, dvojac Stuttgart Online. Oba benda svoj zvuk iz studija duguju beogradskom producentu Borisu Mladenoviću, a nas se ipak puno više dojmio rastrzani minimalizam Beograđana, koji podjednako duguju Minutemenu i ranoj Disciplini kičme ili, preciznije rečeno, valu 'Brzi bendovi Srbije' koji je Koja inaugurirao ranih devedesetih.

Na glavnoj pozornici u međuvremenu započeli su Retro Stefson, senzacija prošlogodišnjeg izdanja festivala, vesela multietnička osmorka koja je blesavom eklektikom na potezu od afro-funk-rocka do latino-disca rasplesala uglavnom mlađu publiku. Posebno nas se dojmio apolonski građeni perkusionist-animator Haraldur Ari Stefansson, koji je publici kontinuirano zadavao zadatke poput klečanja ili trčanja u krug, a dinamičan koncert razigrao je čak i djelatnike obližnje službe hitne pomoći.

Stanku do početka nastupa Tamikrest popunili smo u društvu najpopularnijeg festivalskog popratnog programa – ljudskog džuboksa smještenog nedaleko od World Stagea. Ovaj zanimljiv koncept rasturenog karavana iz šezdesetih godina u koji je naguran bend koji izvodi pjesme po želji (istina, iz unaprijed ponuđenog izbora), usrećio je desetke ljudi koji su se svakodnevno tiskali oko kombija.

Neki od njih odmorili su se uz meditativni nastup Tamikrest, saharske blues atrakcije iz Malija, koji su skupa s alžirsko-francuskom pjevačicom Iness Mezel i njezinim bendom popunili uobičajeni multikulturalni prostor ove pozornice. I dok se Tamikrest, praćen budnim okom Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa, producenta njihova prvog albuma, do kraja nastupa ipak uspio otkraviti od pomalo monotonog izdanja pustinjskog bluesa, Mezel je pristupila zvuku sjeverne Afrike nešto konkretnije, s glasnijim gitarama, funk ritmom i naglašenim perkusijama.

Ipak, ta pozornica je protekle večeri ostala u sjeni događanja na glavnoj bini, prilično solidno popunjenoj rockerima spremnima za obračun Manda Diaoa i Franza Ferdinanda. Iako Šveđani nisu objavili album već tri godine, a Škoti bi novi album tek trebali izdati do kraja 2012, oba benda imaju kultno sljedbeništvo u Hrvatskoj i njihov nastup na festivalu u tom smislu vjerojatno zadovoljava većinu posjetitelja.

Mando Diao je, očekivano, već laganim klavirskim uvodom osvojio ženski dio publike, čije vrištanje nije prestajalo do kraja koncerta, a groupijevski izrazi simpatija frontmenima Gustavu Norenu i Bjornu Dixgardu nisu pobjegli ni oku režisera prijenosa na video beamu. Skandinavska disciplina i šarm rock zvijezda starog kova koji pretvara i gospođe u godinama u šiparice, kao i vještina stvaranja kvalitetnih pjesama sa štihom springsteenovskog propovjedničkog rocka i skandinavske plesne melodioznosti, dobitna su kombinacija za njihove fanove, koji su sat i 20 minuta dug nastup progutali u jednom dahu. Klimaks je, dakako, bio za vrijeme izvedbe velikih hitova Gloria i Dance With Somebody te u trenutku kad je Gustav sišao u prve redove zagrliti se s najvatrenijim obožavateljicama.

Franz Ferdinand je, s druge strane, u već trećem nastupu na INmusic festivalu odradio svoj relativno standardni set, uz nekoliko prijatnih iznenađenja poput slike Gavrila Principa na projekcijskom platnu tijekom cijelog koncerta ili zanimljivo podrezanih brkova frontmena Alexa Kapranosa, te nekoliko ne toliko prijatnih u vidu novih pjesama Right Thoughts i Brief Encounters, koji sugeriraju da se ovaj nesporno veliki bend pomalo guši u autorskom smislu. Ipak, ponajveće iznenađenje bila je još jedna u nizu njihovih moćnih obrada – ovoga puta su pod svoje uzeli I Feel LoveDonne Summer, koju je Kapranos otpjevao vrlo prikladnim falsetom.

Nakon sat i pol vremena, posjetitelji festivala ostali su prepušteni popratnim programima – zanimljivo dizajniranim pozornicama poput Ko to tamo peva ili Tko pjeva zlo ne misli, koje uglavnom okupljaju mlade željne poznatih domaćih hitova i karaoka, već spomenutom ljudskom džuboksu, različitim multietničkim ugostiteljskim sadržajima, silent partyju i plesnoj pozornici pod šatorom. Festival je time ipak uspio zadržati dobar dio posjetitelja Otoka hrvatske mladeži do svitanja, pa vjerujemo da će se i narednih godina, uz dodatno osvježenje line-upa nešto svježijim inozemnim imenima, na Jarunu uistinu naći za svakoga ponešto.