Inflacija glazbenih festivala u Hrvatskoj posljednjih se nekoliko godina gotovo pa izjednačila s eksplozijom velikih filmskih fešti, što nas je definitivno iščupalo iz ralja kategorije 'šupak svijeta', u kojem se naša država, tužno ali istinito, popkulturno nalazila čitavo desetljeće i kusur, s pokojim vrijednim izuzetkom koji je uvijek bio skuplji i legendarniji nego istinski svjež, atraktivan i pošteno dinamitan.

Situacija se, naravno, posljednjih godina popravila, katkad i radikalno, s dolascima velikih i friških zvijezda poput Shakire, 50 Centa ili Franza Ferdinanda, ali u svoj toj koncertnoj i festivalskoj groznici zaboravili smo na jedno pitanje koje kao da izbjegavamo pitati, zadovoljni što se, za razliku od donedavno kada nije bilo ničega, događa barem nešto, a ponekad i više od toga – dakle, pitanje koje glasi: zašto nas i dalje zaobilaze velike, globalne stadionske zvijezde poput, primjerice, Madonne, Red Hot Chili Peppers i U2? I to ne u pretjerano velikom luku, jer im nije nikakav problem odsvirati gažu u Crnoj Gori pa čak i Sloveniji – dakle, broj stanovnika definitivno ne igra ulogu.

No što onda igra? Platežna moć i ukus građana? Snaga mafije? Porezne i organizacijske odluke države? Pogodna konstelacija zvijezda?

'Stadionske atrakcije nas zaobilaze jer su takvi zakoni tržišta, u čemu ne vidim ništa loše', kaže Zoran Marić u ime festivala T-Mobile INmusic, dok je Anđelo Jurkas (Zlatna koogla) malo rječitiji i oštriji pa dodaje: 'Trenutačno na tim razinama, osim Lupe Promotions i Neki Daniels svite, domaći promotori su ili neozbiljni (čitaj: neprofesionalni) ili nedovoljno financijski debeli ili nemaju puno glazbenog pojma i širine da kvalitetno odrade to što rade. Plus, zbog poznatih opekotina oko Stonesa i izletavanja oko U2 i Police nemaju podršku odgovarajućih institucija iz zemlje i inozemnih partnera koji bi im omogućili takvoga što.'

A susjedi?

'Primjer Crne Gore najbolji je primjer katastrofalne društvene situacije koja omogućava toliku razinu političke neodgovornosti. Potrošiti milijune eura javnog novca na gostovanje Madonne ili Rolling Stonesa sramotno je, a još je gore što u tome sudjeluje najviši politički vrh države. Najobičnija demagogija je da je to promocija države. Ti koncerti nikome u svijetu ništa nisu značili osim samim Crnogorcima', nastavlja Marić, dodavši kako je u cijeloj priči Sloveniju vjerojatno odabrala koncertna multinacionalna kompanija Live Nation, 'zbog Europske unije i blizine velikih tržišta (Italija, Austrija) i zbog povoljnijih uvjeta za organizaciju koncerata.'

Jurkas, pak, ima oprečno mišljenje pa smatra da su 'njihovi državni i lokalni gradski organi kulture daleko mudriji od naših i nije im problem uložiti par milijuna eura godišnje od budžeta predviđenog za kulturu i za takve pop kulturne manifestacije jer znaju da gostovanje Stonesa, Madonne, U2, RHCP ne nosi samo 50 do 100.000 ljudi nego i golem turistički odjek.' Naravno, tu je i 'neslužbena istina', kaže Jurkas, koja kaže da Crnoj Gori nije problem organizirati takve spektakle kad je 'priljev novca 'labirintskiji'' i manje podležan kontroli zakona.

Vedran Mušura (Radar Festival) problem vidi u 'specifičnosti hrvatskog tržišta', poput velikih trošarina na kulturu i same veličine tržišta gdje ponekad, kaže, jednostavno nema dovoljno ljudi koji slušaju određeni tip glazbe/izvođača. 'Također, radi se o velikim investicijama (i rizicima) na koje su rijetki spremni. Hrvatska u smislu evolucije domaćeg glazbenog tržišta prolazi nešto što su velika europska tržišta prošla pred puno, puno godina’, smatra Mušura dodavši kako se mladi u Hrvatskoj 'trebaju naučiti ići na koncerte.' Krivac? Sve na potezu od 'načina života, mentaliteta te primanja i sl.'

Treba li, dakle, država nešto poduzeti da, u sklopu drukčije kulturne politike, snizi PDV i pomogne organizatorima koncerata? Marić se slaže: 'Stopa PDV-a za ulaznice za koncerte je najveća u Europi, u okružju (Slovenija, Srbija) se kreće oko osam posto, dok je kod nas 22 posto. Problem je to što kod nas ne postoji povlaštena stopa PDV-a na koncertne ulaznice, što je praksa u gotovo svim zemljama Europske unije i ne samo Europske unije. Kod nas su povlaštene određene ustanove kao što je Koncertna direkcija ili SC koji nisu u sustavu PDV-a, što je očito zaostatak dogovorne ekonomije. Promo (udruga promotera) radi na tome da se izjednače uvjeti na tržištu za sve subjekte koji djeluju na njemu (kako je ustavom i propisano), a to je moguće jedino tako da se povlasti djelatnost putem povlaštene stope PDV-a za ulaznice za koncerte, a ne ustanove.'

U Ministarstvu kulture kažu nam kako je 'teško očekivati uvođenje novih sniženih ili nultih stopa PDV-a imajući na umu direktive EU koje predviđaju postupno ukidanje nultih stopa PDV-a i ograničenja u primjeni sniženih stopa'. Dodaju i kako se Ministarstvo kulture sustavno zalaže za uvođenje poreznih olakšica za različita područja umjetničkih djelatnosti, a kao primjer navode pilot projekt poticanja poduzetništva u kulturi aktivan od 2008. u okviru kojeg se promotori i organizatori koncertnih gostovanja stranih umjetnika mogu natjecati za bespovratne potpore u maksimalnom iznosu do 100.000 kuna.

Jurkas vidi PDV tek kao dio problema, koji je puno širi pa obuhvaća kompletnu ekonomiju zemalja regije i činjenicu da koncerti sami po sebi, bez sponzorskog novca, ne mogu biti isplativi ni održivi: 'Onda kada cijena ulaznica od 50 do 100 eura Hrvaticama i Hrvatinama ne bude udar na džep (ne samo povlaštenoj kasti koja kupuje svečane lože od Stinga do Prljavog Kazališta, nego onom prosječnom Joži Horvatu koji voli i MP-a i Sevku, ali i Britney Spears ili Eminema bi rado vidio da može), tada ćemo pričati o povratku i normalizaciji tog koncertnog i stadionskog dijela priče.'

A to se, smatra Jurkas, u zemlji u kojoj država bez problema oprašta 'multimilijunske poreze Hajducima i Dinamima', ali ne mari za kulturu, neće tako skoro i lako dogoditi. Jurkas dio rješenja vidi u tome da Grad Zagreb i državni aparat 'jednom godišnje daju garant za jedan takav veliki događaj pa da Hrvatsku vrate na koncertnu mapu Europe jer AC/DC, U2, Bruce Springsteen, Madonna i slični stadionski kapaciteti zbog više razloga nisu ekonomski isplativi u RH, ali jesu turistički i na druge medijske i promo načine.'

Mušura ističe da država prije svega treba sniziti trošarine na kulturu, ne bi li se urbana glazbena kultura razvila do te mjere da postane tržišno isplativa: 'Najlakše je dovesti velika imena. No, teško je privući ljude i zaraditi na tome. To ponekad ljudi ne razumiju.' Marić se oštro protivi bilo kakvoj izravnijoj državnoj intervenciji u popkulturnu ponudu, po tzv. crnogorskom modelu – razumljivo, u doba tržišne ekonomije, država nema razloga zabijati nos u promoterski biznis. 'Zašto bi nam to trebalo, zašto bi se država bavila organizacijom koncerata?', pita Marić, dodavši: 'Pa ne može nijedan koncert biti važniji od kontrole javne potrošnje i od odgovornosti države prema civilnom društvu. Time bi se otvorio prostor za klijentalizam i korupciju. To nam sigurno ne treba!'

Nastupi 50 Centa, Snoop Dogga i Lil Kim dokazali su da velike američke hip hop zvijezde sustavno dobro prolaze kod nas budući da ih je isti organizacijiski tim (Nered i njegov Neki Daniels) u relativno malom vremenskom roku ambiciozno koncertno predstavio domaćoj publici. Unatoč tome što 50 Cent stoji čak pola milijuna dolara, ako je vjerovati iznosu koji smo čuli ne samo iz domaće organizacije koncerta, već i od menadžerskog tima samog 50 Centa. Ali Marić se ne slaže s tezom o 'dobroj prođi' i tvrdi da 50 Cent ne stoji toliko koliko kaže da stoji: 'Nije točna tvrdnja da navedeni izvođači najbolje prolaze u Hrvatskoj, nitko od njih nije pokriven od prodaje ulaznice, niti su oni prodali približno karata koliko je ljudi posjetilo koncert. 50 Cent ne košta toliko, a Lil Kim je imala klupski koncert, što su u Zagrebu uspjeli napuniti i potpuno nepoznati world music izvođači. Radi se o spletu okolnosti, raznim kampanjama raznih firmi, a u slučaju tih koncerta radilo se i o promociji raznih ljudi.'

Mušura smatra da je taj trend specifičan za Hrvatsku, jer se tijekom rata stvorio 'vakuum' u kojem se preskočio dobar dio glazbene povijesti, a nova, 'MTV generacija' odrasla upravo na spomenutim zvijezdama. 'Utjecaj tih glazbenika na populaciju je golem. Sa svih strana ih možete čuti, radio, TV i internet. Samim time oni postaju prihvaćeni od većine. Stoga je organiziranje takvih koncerata donekle sigurna oklada. Kažem donekle, jer opet - Hrvatska je vrlo specifično tržište. Iz mog iskustva 'pokrivanje' koncerta često ovisi o sponzorskim ulaganjima. Jer zbog specifičnosti tržišta mora se raditi kompromis između prosječnih primanja i cijene ulaznice. Stoga, često same ulaznice ne mogu pokriti koncert.'

Anđelo Jurkas ima svoju teoriju: 'Marko Lasić aka Nered se dobro uhljebio, prvo u politici pa onda preko sponzorskih struktura i rukovanja s pravim ljudima na pravim mjestima koji su mu omogućili upliv unutra, a onda putem Blackout ekipe, Phillieja i drugih špaga, uspio doći u bliže kontakte s navedenim izvođačima. Premda, nemojmo se zavaravati, ne radi se o nekom posebno uspješnom lobiranju, samo se radi o dosta ponuđene love prema potraživanjima zvijezda. Trenutačno lobira oko uvođenja Missy Elliot i to bi servirao kao nositelja festivala dojučerašnjeg

Marićevog sponzorskog partnera. Da mi sutra Zagreb ili sponzori zagarantiraju pola miljuna eura, imali bismo bilo koga od izvođača lige A1 na Maksimiru, Hipodromu ili bilo gdje. Naravno, uz dodatnu strukturalnu i logističku podršku te potrebne lokacijske i ine dozvole. Ovo je javni poziv i Bandiću i Ljuštini i inim prezimenima čiji jedan 'DA' otvara vrata od Todorića do Vojkovića, Tedeschija do Weberice i inih zainteresiranih marketingaša. Money makes the world go round. Jedini je problemčić što je kod nas slučaj da, osim Nereda, festivalske svote dobivaju ljudi koji nemaju pretjerano puno pojma o tome što zapravo rade (u glazbenom smislu), već prelijevaju iz viđenog u već viđeno (Rokaj Fest s ponavljanjem ponavljanja jednih te istih domaćih izvođača, Marić sa svojim ranijim kontaktima). Neredu svaka čast jer dobro promovira i dobro odrađuje other people's money te zasad nije podbacio izborima (Fiddy i Snoop, Lil Kim je bila bez veze), budući da je skužio kako zakačiti medije za svoju stvar. Stvar je u tome što se ni na tom području kod nas lova ne raspoređuje isključivo po načelu profesionalnosti, već su podobnost, maznost, logogorejstvo i backupiranje od bitnih ljudi i tko zna koje interesne sfere bitno određivale zašto baš Marko Perica i njegov satelit rade Rokaj fest i uzimaju od Coca Cole i Tele 2, zašto baš Marić do jučer od Vip-a, danas od T Mobilea, dok je zasad Radar fest s inozemnim kapitalom jedini koliko-toliko svjetliji primjer.'