Mads Brügger došao je u zagrebački KIC predstaviti svoje poznate dokumentarne filmove 'Crvena kapela' i Ambasador' te održati masterclass za mlade redatelje, kao i za sve one koje zanima metoda iza ludila. Madsa Brüggera, ukratko rečeno, s razlogom nazivaju novinarom i redateljem dokumentaraca, ali i ‘medijskim šaljivdžijom’ koji nerijetko pleše na samim rubovima morala.

‘Pretpostavljam da sam ja sve to zajedno, iako moja dnevna profesija jest novinarska’, kaže Brügger, objašnjavajući kako je svoj prvi ‘tajni zadatak’ u ‘role playing’ maniri obavio kao novinar slobodnjak, za jedan od danskih magazina.

‘Infiltrirao sam se u međunarodni festival klaunova, koji se u održava svake godine u jednom danskom selu. Odjenuo sam klaunov kostim i posjetio konvenciju, misleći da bi to moglo biti zanimljivo kada je igra s identitetima u pitanju. Klaunovi su već maskirani tako da bih ja bio dvostruko maskiran. S kolegom odjevenim kao meksički klaun, po imenu Karamba klaun, posjetio sam konvenciju kao nizozemski klaun – što baš i nema nekog smisla – no ujedinili smo se s britanskim klaunom koji vodi festival, a koji nam je dodijelio profesionalne švedske bolničke klaunove kao partnere. S njima smo sljedeće jutro posjetili seosku bolnicu, na čijem sam ulazu shvatio da ćemo upravo glumiti klaunove u bolnici za psihičke bolesnike! To je grozno, klaunovi koji nastupaju pred ludim ljudima! Jer klaunovi su kompleksna struktura. Biti lažni klaun koji nastupa pred ljudima s mentalnim problemima jest užasno. Ali uspjeli smo, švedski klaunovi su nas pohvalili. Na gala večeri odlučili smo izvesti komad situacionizma – ponijeli smo 40 boca jeftine votke i napili klaunove. Uništili su se, ali uništen je i cijeli festival. Sljedeće jutro svi su bili mamurni, a neki su odlučili napustiti selo. Organizatori su bili jako ljuti na nas pa smo morali pobjeći. Cijelo to iskustvo me napalilo na igranje uloga.’

To je bilo prije serije ‘Danci za Busha’?

Da, cijela avantura s klaunovima me inspirirala na snimanje ‘Danci za Busha’. S kolegom sam posjetio SAD tijekom reizbora Georga W. Busha, 2004. godine – prije Borata, moram dodati! – gdje smo glumili Dance koji dolaze u Ameriku otvoreno podržati Busha. Bilo je ludo. Republikanci su nas toliko voljeli da je to nevjerojatno.
Kada smo seriju prikazali na danskoj televiziji, montirali smo je tako da nikada nismo izišli iz uloge. Što je naljutilo puno ljudi u Danskoj, jer su sve to ozbiljno shvatili. No za razliku od ljevice, danski desničari su bili oduševljeni, štoviše, švedski konzervativci inspirirali su se našom serijom i osnovali pravu organizaciju Šveđani za Busha te otputovali u SAD pomoći Bushevoj kampanji!

Stvorili ste čudovište, u osnovi.

Jesam. Možda sam čak i kriv za Bushov reizbor!

Dokumentarac o Sjevernoj Koreji, ‘Crvena kapela’, također je započeo život kao TV serija?

Jest, nakon ‘Danci za Busha’ prijatelj mi je rekao – nije teško ismijavati se s republikancima, Amerika je slobodno i otvoreno društvo u kojem se možeš vozikati okolo, snimati, razgovarati s ljudima, upletati se u izbore druge države bez da te itko u tome sprečava... Gdje je tu rizik? Složio sam se s time i potražio mjesto na kojem bi takvo jedno ekstremno igranje uloga imalo moralno opravdanje. I smisla. Shvatio sam da bi to morala biti diktatura i izabrao Sjevernu Koreju. O kojoj sam tada malo znao, ali vrlo brzo sam postao opsjednut Sjevernom Korejom. Razmišljao sam o tom klišeju koji kaže da diktature uvijek imaju problema s komedijom...

Na početku ‘Crvene kapele’ kažete da je ‘komedija bolna točka svih diktatura’. Jeste li potvrdili ovu tezu u Pjongjangu?

Jesam, mislim. To je posebno istina kada je Sjeverna Koreja u pitanju. Odlučio sam im predložiti projekt kulturne razmjene, razmjenu komedije. Udružio sam se s dva korejsko-danska komičara, uz koje sam ja predstavljao zlog bijelog klauna, kao klasična commedia dell’arte. Tri tjedna sam pregovarao u Pjongjangu. Pregovori su trajali po nekoliko sati, gotovo svaki dan, s time da pregovori u Sjevernoj Koreji podrazumijevaju duge sate teškog opijanja s javnim službenicima. Svaki dan satovi se pomiču unatrag – svako novo jutro jest početak od nule, doslovno, praktički bi počeli s time ‘tko ste vi?’ i ‘što radite ovdje? pa nadalje.

To je klasična metoda ispitivanja, pokušavaju vas uhvatiti u laži.

Upravo tako. Mislim da su u konačnici u moju korist presudile neke sitnice. Primjerice, bili su oduševljeni time koliko fizički sličim Lenjinu. Zvali su me Super-Lenjin! Nisu mi odmah odgovorili hoće li mi odobriti projekt pa kada sam se vratio u Dansku, u stanju psihoze, čekao sam i nekoliko tjedana kasnije dobio pismo s odobrenjem i pozivom.

Koliko vam je bila važna nagrada u Sundanceu za ‘Crvenu kapelu’, posebno za budućnost karijere u svijetu dokumentarnog filma?

‘Crvena kapela’ kao TV serija nije bila popularna u Danskoj. Mnogi Danci smatraju da je Sjeverna Koreja kao Vijetnam ili Laos, diktatura koja nije toliko loša. Pa su se naljutili zbog našeg ponašanja u Sjevernoj Koreji.

Čitao sam da vas optužuju za zlouporabu gostoprimstva...

Danci imaju romantičnu viziju Azije, onu plemenitih Azijata koji po cijele dane meditiraju, dok se ne pojave primitivni danski barbari koji ih iskorištavaju... Neki su se čak bunili zbog loše kvalitete naše predstave! Mislim, stvarno, što očekujete – na pozornici je hendikepirana osoba i pokušavamo se nositi s golemim kulturnim jazom i jezičnom preprekom. Ne možemo izvoditi suvremenu dansku komediju u Sjevernoj Koreji! Uglavnom, ‘Crvena kapela’ je propala u Danskoj pa je osvajanje nagrade međunarodnog žirija u Sundanceu bilo sjajna stvar.

Ako je serija propala, zašto ste onda radili film?

Pitao sam televiziju želi li platiti pretvaranje serije u film i nisu bili zainteresirani. U konačnici, naš producent uspio je pronaći 250.000 danskih kruna, što je ništa, ali nam je omogućilo dva tjedna montaže, kada smo seriju pretvorili u film. Nisam imao nikakva očekivanja pa je Sundance bio jako važan.

Je li to bio trenutak kada ste odlučili da možete postati redatelj cjelovečernjih dokumentarnih filmova pa ste krenuli raditi na ‘Ambasadoru’?

Na ‘Ambasadoru’ sam već radio kada je ‘Crvena kapela’ bila u Sundanceu. Danski filmski institut odlučio je financirati ‘Ambasadora’, no da sam želio stvarno iskoristiti uspjeh u Sundanceu, trebao sam se preseliti u Los Angeles. A to nisam želio. Jer tada bih poludio i vjerojatno postao alkoholičar.

Sjevernokorejski eksperiment bio je pomalo opasan, ali mislim da je dokumentarac zbog kojeg su svi počeli pričati o vašim ‘čeličnim mudima’ bio upravo ‘Ambasador’. Je li to uistinu bio tako opasan projekt i kako to, dovraga, čovjek postane ambasador u Africi?

Postoje tvrtke koje ti omogućuju da kupiš položaj ambasadora. Našao sam ih preko interneta! Samo napišete u Google ‘diplomatske putovnice na prodaju’ i to je to! Puno je prevaranata pa trebate biti oprezni s kime imate posla, ali to je vrlo živo tržište i veliki posao. U jednom trenutku Liberija je prodavala toliko diplomatskih putovnica da je to postalo problem. Većina kupaca bili su umirovljeni njemački biznismeni koji bi se susreli u supermarketima i sukobljavali oko toga tko je pravi diplomat... Diplomatski status kupi se za oko 100.000 američkih dolara.
Što se tiče opasnosti, nakon završetka filma, Centralna Afrička Republika je potpuno propala, glavni grad su osvojili pobunjenici, stari režim je pobjegao od vojne hunte i tamo je trenutno potpuni kaos, ubojstva, silovanja, pljačke na dnevnoj bazi... Gore je nego ikada. A sve se to počelo događati dok sam ja snimao, pobunjenici su se približavali dok sam ja bio tamo. To jest mjesto u kojem se bilo što može dogoditi bilo kada. Nemoguće se pripremiti ili planirati bilo što.

Razmišljate li onda uopće o posljedicama prije nego krenete u jednu takvu akciju? Bojite li se?

Dobar sam u nošenju s dugim stresom i paranojom. Morate biti, ako želite snimati ovakve filmove. Moja je strategija u osnovi skrivanje bez skrivanja – onako kako sam se odjenuo u filmu i onako kako sam se ponašao mnoge je navelo na logičan zaključak: da sam jako bogat, jako moćan i možda totalni idiot. Ali nitko nije sumnjao u identičnost, jer da nisam stvaran – zašto bih tako izgledao i tako se ponašao? Zašto bih uopće bio tamo? No svejedno, loše se stvari uvijek mogu dogoditi. Naprimjer, jedne večeri – a toga nema u filmu – vraćali smo se iz noćnog kluba, kada nas je zaustavila vojna policija i optužila da smo plaćenici. Odveli su nas u policijsku postaju koja je izgledala onako kako bi izgledala policijska postaja da je Dr. Frankenstein arhitekt u CAR-u. Glavni policajac bio je drogiran, a s radija je treštala Aquina ‘Barbie Girl’! On je urlao pitanja, no svaki put kada bih pokušali odgovoriti, povikao bi ‘začepite!’. Bilo je grozno. Od zatvora nas je spasio ministar koji se javio na telefon u gluho doba noći, pijan – da nije bio budan, tko zna...

Jedna od posljedica je navodno i ta da vas država Liberija sada goni?

Istina, predsjednik je tražio od Danske moje uhićenje i izručenje. Navodno su osnovali komisiju koja istražuje kako sam došao do diplomatske titule. Ne očekujem previše od toga, jer ako krenu u istragu, završit će kod sebe samih.

‘Ambasador’ funkcionira kao tipični aktivistički dokumentarac o korupciji i zlu kolonijalizma, ali i kao bizarni hommage Africi sedamdesetih. Je li to bila ideja?

Da, definitivno. To je usto dobrim dijelom i film o fantazijama. Mojim bjelačkim fantazijama, fantazijama vezanim za odrastanje uz TV i snimke tipičnih afričkih moćnika, kao što su Idi Amin, Mobutu, Gadafi... To razdoblje afričke povijesti strašno me estetski privlači. Jedan od mojih omiljenih filmova je ‘Idi Amin – A Self Portrait’, remek-djelo i puno radikalniji, kontroverzniji film od ‘Ambasadora’.
No 'Ambasador' se isto tako bavi i fantazijama koje crnci imaju o bijelcima. Želio sam postati hodajući hologram te fantazije, ultimativni bijeli biznismen.

U zadnje se vrijeme puno govori o novom valu danskog filma. Vidite li sebe kao njegov dio?

Lars Von Trier je montirao ‘Melankoliju’ u prostoriji do moje, kada sam ja montirao ‘Ambasadora’. Nismo puno komunicirali, on se uglavnom bavio svojim poslom. Cijenim docudrame Tobiasa Lindholma, a Nicholas Winding Refn je moj prijatelj i jako volim njegove filmove. On je genij nove generacije danskih filmaša. No kako su filmovi nešto što ja radim sa strane, ne vidim sebe kao dio te scene, iako poznajem i cijenim većinu redatelja.

Pretpostavljam da radite na nečemu novome?

Završavam dokumentarac o ‘tintinovskoj’ istrazi sumnjive smrti istaknutog političara Europske unije, još jedan projekt koji je započeo kao TV serija. U filmu ne igram ulogu, pojavljujem se kao ja, no galerija likova koju srećemo u Bruxellesu kao da je izašla sa stranica stripova o Tintinu. Film je tour de force po mračnoj strani Europske unije, gleda se kao politički triler, a moći ćete ga pogledati za pola godine.