Zorica Kondža nije napunila ni 18 godina kada je počela nastupati s bendom Novi dan, a nakon toga je postala član grupe Stijene. Prije 30 godina otišla je od njih i krenula u samostalnu karijeru. Pjevačka diva i danas o glazbi govori s velikim žarom i nikad je se, kaže, neće zasititi.

Glazbenici u šali znaju reći 'Ako nisi napravio koncert u Lisinskom, nisi ništa napravio'. Slažete li se s time?
Veselim se jer mislim da to svatko mora napraviti kad ima neku obljetnicu. To jedina naša dvorana zvijezda. U 'Lisinskom' sam više puta nastupala, ali ovo će biti moj prvi solistički koncert tamo.

U 30 godina karijere prošli ste svašta, od šokova kad vas je udarila struja na bini do velikih uspjeha, brojnih nagrada u Hrvatskoj i izvan nje, pjevanja u operi 'Krvava svadba'... Biste li što mijenjali da možete?
Citirat ću onu poznatu 'sve bi ponovija' rečenicu s tim da bih ja napravila neke sitne korekcije (smijeh). S današnje pozicije, kad si zreo i puno više znaš nego prije, jasno ti je što bi drukčije napravio. Mislim da je prirodno da se ljudima događaju razne male i velike greške. Bilo bi žalosno da čovjek ne nauči na greškama. Ja sam iz svojih izvukla nešto dobro i to mi je prirodni put koji sam prošla. Imam lijepa sjećanja, događaje iza sebe i zahvaljujući ovom poslu stekla sam veliko iskustvo, prijatelje, naputovala se po svijetu. Život mi je doista bio ispunjen zahvaljujući glazbi.

Izjavili ste da ste se na početku borili nogama i rukama da ne postanete pjevačica. Zašto?
Bila sam mlada i mislila sam da ljudi griješe kad govore da bih se mogla profesionalno time baviti. Tada sam bila zadovoljna svirkama s društvom i pjevanjem uz gitaru. Smatrala sam da snimati pjesme, pojavljivati se na televiziji, raditi na televiziji nije za mene, da tu ne spadam. Sve mi je to bilo nezamislivo. U to vrijeme biti glumac, pjevač, umjetnik, nije se smatralo profesijom. Ljudi su imali predrasude pa su znali reći: 'Okej, baviš se umjetnošću, ali što zapravo radiš?' Najvažnije je bilo da se završe škole i fakulteti, nađe posao, a umjetnošću se uvijek može usput baviti (smijeh). Danas se mladi ljudi rukama i nogama bore da pjevaju pa ne uspijevaju ni s novcima niti vezama. Meni je pjevanje bilo suđeno. Tijekom godina sam shvatila da postoji 'viša sila' i ako ti je nešto predodređeno - to ćeš postati.

Tko vam je najveći kritičar?
Djeca su najiskrenija. Nemaju mi što podilaziti, sa strahom da me ne bi uvrijedili, naljutili. Jako su direktni.

Što vam kažu?
'Mogla si i bolje', 'Nisi trebala napraviti ono', 'Bolji ti je bio nastup od onoga prije' i slično. Uvijek obrazlože zašto im nešto ne valja. Moji 11-godišnji Luka, 22-godišnji Ivan i 27-godišnji Toni puno više su u današnjoj glazbi, vrlo dobro prate sve što se događa na sceni i oko nje pa ih poslušam i uvažim njihovo mišljenje. I sama sam vrlo samokritična.

Čiji biste koncert voljeli vidjeti?
Žao mi je što nisam bila sa sinovima na njihovu koncertu, ali želja mi je vidjeti Metallicu. Po mogućnosti s velikim orkestrom. Voljela bih osjetiti njihovu energiju. I na AC/DC bih voljela otići prije nego što prestanu nastupati. Ne mogu prežaliti što sam boraveći u San Franciscu, propustila koncert Barbre Streisand.

Imate li neki ritual prije izlaska na pozornicu?
Prekrižim se i pomolim Bogu da sve bude u redu.

Poznato je da ste vjernica. Kako slavite blagdane? Kako izgleda Uskrs u vašem domu?
Kako djeca rastu, tako je svaki Uskrs u našem domu poseban i drukčiji. Joško i ja nastojimo njima ugoditi, oni nama. Često odemo na Hvar, jer je ondje prekrasna katedrala. Volim otići ondje kad su veliki blagdani. Naravno da skupa bojamo jaja, stavljamo ukrase... Na post jedemo ribu, bakalar i svi se tome veselimo i baš istinski guštamo. Kad si vjernik, onda nije sve do hrane i ukrasa, nego se posjećuju mise, slušaju poruke... Blagdanski dani obično potaknu na razmišljanje, sućut s ljudima koje teško žive... Pokušate im pomoći, nekoga tko je sam pozovete na ručak i uopće se trudite biti bolji.