Ulrich Seidl se vraća - nakon što je 2011. nagrađen nagradom Maverick, priznanjem za autore koji se uspješno bore protiv ukalupljenosti i ostaju individualci, sada će u Motovunu prikazati svoju cijelu novu trilogiju 'Raj', čiji je prvi film 'Ljubav' bio u konkurenciji za Zlatnu palmu Filmskog festivala u Cannesu 2012., a nastavak 'Ufanje' dobitnik je posebne nagrade žirija na 69. Mostri u Veneciji. Treći nastavak, 'Nada', premijerno je prikazan na 63. Berlinaleu, a ovogodišnji Motovun Film Festival ponosno ga prikazuje prvi put.

'Prije dvije godine na Motovunu sam nagrađen za svoje filmsko stvaralaštvo nagradom Maverick, a ove godine imam priliku predstaviti svoja tri filma iz trilogije 'Raj', koja se bave ljubavlju, vjerom i nadom', kaže Seidl te nastavlja:

'Posebice se radujem tome jer ću na Motovunu, kao i gledatelji, imati rijetku priliku sva tri filma vidjeti isti dan, jedan nakon drugog. Ovaj rijetki događaj publici će omogućiti da kroz emotivnu napetost, asocijacije i poveznice još jednom doživi sva tri filma. Mislim da će to rezultirati visoko zanimljivim doživljajem, koji je različit u odnosu na onaj kako su se ti filmovi gledali s godinama pauze između.'

Možete li nam reći nešto više o konceptu iza trilogije, posebno trećeg dijela ('Nada'), koji će imati hrvatsku premijeru u Motovunu?

Tri filma trilogije 'Raj' pripovijedaju o tri žene, koje su međusobno povezane srodstvom. Tri žene idu na godišnji odmor i pokušavaju ostvariti svoje neispunjene čežnje o ljubavi, seksualnosti i zaštićenosti. Svaka od njih predstavlja različit put ulaska u raj.
Treći se film pod naslovom 'Raj: nada' bavi 13-godišnjom djevojčicom, koja odmor provodi u kampu za mršavljenje, a smatra da je razlog propasti prve velike ljubavi prema starijem muškarcu taj što svojim tijelom ne odgovara aktualnom idealu ljepote. To je također jedna od tema trilogije, žene i njihov odnos prema tjelesnosti.

Trilogija je fikcija ispričana jezikom dokumentarnog filma - je li to bilo namjerno ili jednostavno toliko volite dokumentarce da od njih ne možete pobjeći čak ni kada snimate fikciju?

Moji su filmovi uvijek prelazili granice između dokumentarnog i igranog. Već sam sa svojim prvim kino-filmom 'Good News' pokazao da radim tzv. dokumentarne filmove, s obzirom na to da je u njima uvijek bilo insceniranih scena i trenutaka igranog filma.
Ono što želim jest snimati filmove koji svojim načinom pripovijedanja i glumom izgledaju stvarno pa tako gledatelj ne može pobjeći od te stvarnosti, koja ne mora biti ista kao njegova.

Vaš sljedeći projekt bit će cjelovečernji dokumentarac 'U podrumu', priča o austrijskoj 'opsesiji' podrumima - možete li nam reći nešto više o njemu?

'U podrumu' tematizira odnos Austrijanaca s njihovim podrumima. Tu prije svega mislim na privatne podrume u obiteljskim kućama, koji su većinom, kako mi se čini, domena muškaraca. Muževi, sinovi, djedovi i prijatelji veliki dio svoje svakodnevice provode u podrumima – tamo mogu biti onakvi kakvi jesu, činiti što žele i u čemu uživaju, tamo ih nitko ne smeta pa mogu rezbariti, skupljati memorabiliju ili ići u saunu i baviti se fitnesom. Tada je čovjek među svojima, muškarac među muškarcima, može se družiti, pričati i šaliti. I, naravno, opijati se do besvijesti.
Realno gledajući, kao i u našoj podsvijesti, podrum je za nas sve i dalje mjesto tame, mjesto straha, mjesto skrivanja i tajni, mjesto na kojem se siluje i muči, zapravo mjesto za najstrašnije zločine.

Prošle ste godine primili nagradu Maverick i svi su Vas opisivali kao 'filmskog provokatora' - vidite li sebe kao takvog i što znači danas provocirati u svijetu filma? Je li moguće biti subverzivan i žestok u doba kada je mainstream liberaliziran, a kultura slobodna i fragmentirana zahvaljujući internetu?

Razlog i impuls za snimanje filma ne može biti samo provokacija, niti sve može biti u ime provokacije. Moja je namjera kroz filmove pogledati u ono skriveno i uljepšano u našoj stvarnosti te tamo pronaći istine. Želim tematizirati potisnuto, ono što se krije u svima nama. Ako tijekom tog procesa dođe do provokacije gledatelja, koji se osjeća uznemireno ili se ljuti, to je znak da stvar funkcionira.
Navodna liberalnost našeg zapadnog društva iz moje perspektive uopće ne postoji. U prihvaćanju umjetnosti i umjetničkih praksi ona sigurno postoji, ali i to je često lažna tolerancija i glumljenje. Svijet u kojem živimo je obilježen lažnim moralom, ali i lažnom, uljepšanom, diktatorskom medijskom stvarnošću. Sloboda o kojoj nam svakodnevno govore nije sloboda. Ona je potpuno u skladu s konzumerizmom i funkcioniranjem globalnih kapitalističkih interesa, kojima zapravo služi. U tom kontekstu bih dodao jednu važnu stvar – obećanje kako će internet demokratizirati svijet dosad uopće nije ispunjeno.