Život u doba korone poremetio je sve i mnogima promijenio život kakav su do tada poznavali. Ubrzani ritam u informativnoj redakciji, na koji je kao jedno od omiljenih lica informativnog programa odavno navikla, situacija s koronavirusom još je pojačala. Na RTL-u su događaji tako nametnuli poseban režim rada. Dva tima izmjenjivala su se u određenom tjednom ritmu, a sve su, nedavno je izjavila Ana Brdarić Boljat, dobro podnijeli zbog humora koji ih nije napustio. Za vrijeme izolacije proslavila je i 40. rođendan.

Novinarstvo je postalo iznimno bitno posljednjih mjeseci. Koliko je situacija s koronavirusom, ali i potresom utjecala i promijenila vaš život?

Svijet se promijenio i mi smo se promijenili – htjeli to mi priznati ili ne. Više nego ikada moramo preuzeti odgovornost za sve što radimo jer smo se susreli s do sada nepoznatom situacijom. Bitno je postalo ono što smo do sada često zaboravljali, a to je da se borimo zajedno, a ne jedni protiv drugih. Nadam se da smo cijepljeni protiv zaborava.

Dišete li sada lakše, jeste li još uvijek u timovima?

Ni u jednom trenutku za mene odlazak na posao nije predstavljao problem, jedino što nikako ne mogu prežaliti to je što ne vidim ljude iz drugog tima, a to bi se uskoro trebalo promijeniti.

Što ste prvo napravili nakon popuštanja mjera?

Za mene mjere još nisu popustile. Ono što mi je najbitnije još mi je nedostupno, a to je zagrliti svoje bake koje su u domovima.

Pokušavate li sami sebi dati odgovor na pitanje zbog čega nam se sve ovo dogodilo? Što svi možemo naučiti iz ove situacije?

Nisam poklonik teorija zavjere dok imamo prirodu koja je jača i moguće strašnija od bilo kojeg državnika na Zemlji. Što sam ja naučila iz ove situacije? Da želim živjeti u zemlji koja je spremna na sve izazove, a da istovremeno život ne treba stati, da želim da mi zdravstvo u svakom trenutku treba i mora biti dostupno, da želim dobiti odgovore na pitanje tko je odgovoran za propuste u domovima za starije, da želim živjeti u zemlji koja ne zatvara škole, a istovremeno otvara treninge i dopušta istoj toj djeci da primi sakramente. Ako ćemo iz ovoga nešto naučiti, sve se isplati, ali ako ćemo prijeći preko pogrešaka, čini mi se da je sve bilo uzalud. Ako se od nas traži #budimoodgovorni – zar ne bi to trebali biti onda baš svi odgovorni?

Je li teško toliko godina zadržati istu strast prema poslu - što vas drži budnom?

Hrvatski političari.

Što je najteže u vašem poslu, a što je ono zbog čega se isplate trud i znoj?

Puno puta je naš posao ispred naše obitelji. Možda je nekom tko nije u toj branši teško to shvatiti – ali to se gotovo uvijek događa. Ostavljaš obitelj pola sata nakon potresa i dolaziš do svoje druge obitelji koja već radi punom parom. Nitko ništa ne govori – iz pogleda jedni drugima iščitavamo nespokoj, ali radi se… doznaš da je zaražena tebi draga i bliska osoba i evo te, već si u eteru. Nema je li ti teško – radiš jer znaš da tebi nije najteže, da ima netko kome možeš pomoći, znaš postaviti prava pitanja, bocnuti tamo gdje treba i pokrenuti stvari za sebe, za svoju djecu, njihove prijatelje, naše gledatelje… To je kao svakodnevno biti u ratu i ne dopustiti uspavanost koja bi sve nas mogla stajati gorkog okusa.

Tko je po vama u posljednje vrijeme bio iznenađujuće kooperativan s reporterima, a tko posebno 'težak'?

Ne bih imenovala nikoga – svatko od njih mogao bi sutra sjesti u studio RTL-a Danas nasuprot meni, a ono što je odlika naše središnje informativne emisije je objektivnost te profesionalnost i pouzdanost. Kooperativnost nije uvijek pozitivna u našem poslu.

Puno novinara nema diplomu, a rade i po deset godina u ovom poslu. Koliko je formalno obrazovanje važno za novinara?

Novinarstvo je poziv, a dobar televizijski reporter treba se znati 'igrati' sa svime što mu daje taj medij. Naklon do poda za diplome – svakako ne mogu odmoći, ali žar za pričom ili imaš ili nemaš.

Ima li nešto što primjećujete i što vas živcira dok se gledate na malom ekranu?

Kritična sam prema sebi više nego prema drugima, ali ne zbog izgleda, nego kada vidim u čemu smo mogli biti bolji od drugih.

Što vaši prijatelji, kolege i obitelj ističu kao vaše vrline, a što kao mane?

Emotivna sam – što je dobro. Nisam materijalist – što je pozitivno. Nestrpljiva sam – nikom ne odgovara.

Kojeg se roditeljskog savjeta i danas pridržavate?

Uvijek javim kad stižem doma.

Ima li trenutaka kad si možete priuštiti potpuno se odmaknuti od posla i isključiti mobitel? Kako se najradije opuštate?

Uvijek. Da nemam taj luksuz, poludjela bih. Kada ne radim – a to znaju moji kolege – kao da sam isključena iz svijeta. Posvetim se djeci, mužu, sebi… našim malim ritualima koji nas jačaju.

Koliko pažnje posvećujete svom fizičkom izgledu – što zbog posla, a što privatno?

Trebala bih i više, ali imam dobre gene. Sada vježbam zbog zdravlja, više nego zbog izgleda.

Uvijek izgledate besprijekorno. Što poduzimate da zaustavite godine? Kako se borite s tim? Prehrana, vježbanje, beauty tretmani?

Hvala na komplimentu. Ne znam kako ne vidite bore koje me naljute svako jutro. (smijeh) Jedem što mi tijelo traži, krećem se dovoljno i nisam još razmišljala o većem beauty tretmanu za lice od samog čišćenja.

Što vam stoji na listi neostvarenih ciljeva, poslovnih i privatnih?

Prije 20 godina napravila sam listu – s nje je sve ostvareno, osim sagraditi vikendicu i posjetiti Peru. Ne nadam se više ovom prvom, a što se tiče poslovnog plana – stvaram novu listu jer nisam ni sanjala da ću biti dio najboljeg televizijskog tima u zemlji.