Već skoro dvadeset godina Ana-Marija Vuković jedno je od ključnih imena sportskog programa Nove TV. Od tada se medijsko tržište uvelike promijenilo (primjerice, kad je počinjala raditi, bilo je puno manje žena u sportskom novinarstvu nego što ih je danas, a trenutno je jedina žena na čelu sportske redakcije u cijeloj zemlji), a ona je, kad je riječ o poslu, ostala ista - odgovorna, vjerodostojna, neustrašiva. I privatno je zadovoljna, sretna i ispunjena žena, uvijek srdačna i ugodna sugovornica. Za tportal smo s njom pretresli razne teme, od onih televizijskih do nekih vrlo osobnih.

Koliko pripreme zahtijeva projekt kakav je humanitarno-sportski spektakl Gem Set Hrvatska? Možda i da preformuliramo pitanje: Doma TV prenosila je treće izdanje humanitarno-sportskog spektakla Gem Set Hrvatska u organizaciji Zaklade Marin Čilić. Kako ste zadovoljni odrađenim poslom?

Ove godine spektakl je izgledao drugačije nego u prethodna dva izdanja. Naime želja Marina i Kristine Čilić bila je da Gem Set Hrvatska bude odrađen kao i vrhunske teniske egzibicije u svijetu, u kojima je naglasak na onom što se događa na terenu. Tako da su sportaši koji su sudjelovali u egzibiciji nosili naglavne mikrofone pa smo mogli čuti sve što govore na terenu, što je bilo nešto novo i zabavno za publiku i gledatelje. Glavni sudac i animator na terenu, naš Vlado Boban, oduševio je publiku, a u studiju je goste primao Saša Lugonjić. Kao urednica projekta sjedila sam u kolima, a u realizaciji je sudjelovalo jako puno ljudi, i s naše strane i sa strane Zaklade. Na kraju su svi bili zadovoljni, a publika i sportaši su se dobro zabavili. Cilj je bio skupljanje novca za izgradnju igrališta Osnovne škole u Stankovcima.

Ono što izlazi kao finalni proizvod ne bi moglo izgledati tako dobro da ne funkcionirate kao vrstan i skladan tim. Družite li se izvan posla?

Meni je drago zbog toga što je sportska redakcija Nove TV i u širim krugovima postala prepoznatljiva kao skladan i zanimljiv tim koji odrađuje vrhunski posao. Vidimo to po studentima koji dolaze na praksu u informativni program - svi bi rado došli u sportsku, hahahaha. Ali i po našim gostima koji nam rado dolaze u emisije i dnevnike jer vrlo brzo budu uvučeni u prilično zaraznu dobru atmosferu u kojoj radimo, a istovremeno osjete da se tu radi ozbiljan posao.

Puno zezancije uz dobro odrađen posao je neki naš moto, a i mislim da je to neophodno s obzirom da provodimo puno vremena zajedno na poslu, da često moramo jedni drugima uskakati kako bi sve funkcioniralo i da, kad se rade veliki projekti, nikada ne pitamo koliko ćemo biti na poslu. Kod nas se tada zna da ćemo raditi bez slobodnih dana i koliko god je potrebno sati da se sve odradi vrhunski, a kasnije ćemo to nadoknaditi. Bliski smo, složni, mnogi od nas se druže privatno, neki su vezani i kumskim vezama. Naša međusobna komunikacija je konstantna, bez obzira je li netko na godišnjem odmoru ili slobodnim danima, naša grupa na WhatsAppu 'gori' svaki dan.

Zašto volite svoj posao? Koja vam je najbolja/najdraža, a koja najteža pojedinost rada i što vas ljuti ili rastužuje tijekom radnih obaveza?

Moj posao je spoj dvije stvari koje volim – sporta i novinarstva. Nakon gotovo 30 godina sportskog novinarstva mogu reći da je to zvanje, a ne zanimanje. U ovom sam poslu oduvijek, osim samog sporta naravno, najviše voljela komunikaciju s raznim ljudima, sportašima, dinamičnost, proširivanje vidika, prikupljanje novih znanja - ima puno lijepih stvari, ali tu su i one manje lijepe. Ne postoji radno vrijeme, nema praznika, nema vikenda, nema gašenja telefona… Obično me najviše naljute stvari koje pođu po zlu, a ne bi trebale… No u životu ne možete na sve utjecati pa naučite i da ne trošite energiju na ono nad čime nemate kontrolu i idete dalje.

Jeste li kada zaspali i zakasnili na posao? Sjećate li se koji je bio razlog?

Hahahaha, ako i jesam, onda je to bilo tako davno da se više i ne sjećam. Nemam običaj kasniti na posao, niti ostavljati stvari za posljednji trenutak. Priprema je uvijek 90 posto posla.

Koji je sport najteži za izvještavanje i koji sportaši vas inspiriraju?

Svaki sport ima previše svojih specifičnosti, pa tako i specifičnosti u odrađivanju prijenosa ili drugačijih načina praćenja i izvještavanja da bismo mogli reći da je neki teži, a neki lakši. Ono što je za svakog novinara uvijek najvažnije je biti informiran i što bolje pripremljen. Ne možete nikada znati sve o svemu, niti je to potrebno, ali s godinama dobijete određenu rutinu i treba vam manje vremena da polovite konce. Inspiriraju me svi sportaši jer biti profesionalni sportaš danas zahtijeva enormna odricanja od rane mladosti. Možda zato uvijek malo više simpatija pokazujem prema onim sportovima u kojima sportaši abnormalno puno rade, a ne mogu osigurati egzistenciju baveći se svojim poslom. Nažalost, danas je u Hrvatskoj većina sportaša u takvoj situaciji. Publika obično vidi samo šlag na torti – one najbolje ili najbogatije - ali ne vide put koji je do toga doveo niti milijune drugih koji marljivo rade svaki dan, a daleko su od svjetala pozornice.

Jesu li vrhunski sportaši umišljeni?

Možda nekad i jesu, ali mislim da su neki samo teži za suradnju od ostalih. Tu svakako moram istaknuti braću Sinković kao možda najveće profesionalce kada su u pitanju odnosi s medijima.

Smiju li se novinari previše zbližiti sa sportašima čiji sport/klub prate?

Osobno uvijek mladim kolegama govorim da to izbjegavaju. Naravno da se u toku karijere može dogoditi da se s nekim posebno zbližite i imate prijateljski odnos ili da vam je neki klub simpatičniji od drugog, ali to se nikada ne smije osjetiti u vašem izvještavanju. Prije svega morate biti profesionalni, što onda zahtijeva određenu distancu. Meni je nezamislivo da neki novinar odrađuje neke komercijalne projekte za određeni klub ili ga javno promovira. Jer što će biti ako već sutra moraš izvijestiti o nečemu negativnom što se događa u tom klubu? Imat ćeš ozbiljan problem. Razvijanje dobrih odnosa sa sportašima, klubovima i ostalima u lancu traje godinama i to je dvosmjerna interakcija. Ovaj posao radim već desetljeća i nikada nisam imala nijedno neugodno iskustvo ili problem. Jer ako pošteno odrađujete posao, poštujući pravila struke i etiku, neće biti problema. Sportaši i ostali s kojima surađujete to itekako prepoznaju i tako gradite uzajamno poštovanje. Poštovanje je ključ u ovom slučaju, a ne prijateljstvo.

Što najviše volite pogledati na televiziji, osim sporta?

Obično krimi serije, pogotovo britanske. To mi odmara mozak. (smijeh)

Mama ste tinejdžerice. Kako se nosite s izazovima koje pred današnje djevojke postavlja okolina?

Mislim da dobro. Hana i ja imamo lijep, vrlo otvoren odnos, temeljen na iskrenosti, puno razgovora bez osuđivanja i puno ljubavi. Nije lako biti roditelj tinejdžera, pogotovo samohran roditelj, ali preživjet ćemo, hahahah. Odgajam je tako da bude jaka, samostalna žena koja može ostvariti što god poželi ako se bude dovoljno potrudila oko toga. Zasad joj sve ide po planu.

Vama je ljubav prema sportu usadio tata. Jeste li je prenijeli na svoju Hanu?

Jesam, nama je sport u krvi, a Hana je u dvorani od četvrte godine. Trenirala je prvo ritmičku gimnastiku, a onda se prema vlastitoj želji prebacila na taekwondo. Prestala je nedavno jer joj je želja upisati jedan od iznimno teških fakulteta za koji će se morati pripremati cijelu iduću godinu. No odmah se prebacila u teretanu i ne izlazi iz nje. Mislim da je neizmjerno važno djecu od malih nogu uključiti u sport ili bilo koju fizičku aktivnost. To njihovom fizičkom i psihičkom razvoju donosi enormne koristi. Ne govorim ovdje o profesionalnom sportu, jer jako mali postotak djece koja se bave sportom postanu profesionalni sportaši, što je inače jedan od velikih problema u Hrvatskoj. I naravno, ne govorim o liječenju frustracija roditelja koji svoju djecu vide kao olimpijske prvake. Govorim o stjecanju zdravih navika od malih nogu i o mentalnom razvoju, u čemu sport jako pomaže. Možda je najvažnije to da ako ste uključeni u fizičku aktivnost od malih nogu, bit ćete zauvijek 'cijepljeni' i nikada to nećete zapustiti. A to je za zdravlje, pogotovo uz današnji način života, neprocjenjivo.

Vječno ste mladoliki, kao da ne starite. U čemu je vaša tajna?

Hahaha, pa baš vam hvala. Valjda je to spoj raznih faktora. Od genetike do mentalnog stanja i zdravih navika. I ja sam u dvorani od svoje četvrte godine, nikada nisam prestala vježbati i ne mislim prestati dok god budem mogla hodati. Volim hranu koja spada u onu poželjnu i zdravu, nastojim kontrolirati unos šećera, a ono što nikako ne smijemo zanemariti je naša glava. Koliko sam cijeli život ulagala u fizičko zdravlje, toliko sam ulagala i u ono mentalno. To je cjeloživotni posao, ali sam sada zato mirna, sretna i zadovoljna. Istina je ono što kažu… koliko budeš ulagala u sebe u 20-ima i 30-ima, vidjet će ti se u 50-ima.

Koji su vaši beauty rituali?

Zapravo nikakvi posebni. Mama me odmalena učila da njegujem kožu, a kako je suha, najviše ulažem u kreme. Ali ne u neke preskupe. Koristim uglavnom prirodnu kozmetiku, privatno se jako malo šminkam, uvijek dobro skinem šminku i ne idem baš na sunce. Jednom godišnje odem kod kozmetičara i jedino što koristim posljednju godinu su razne vodice za lice, to mi baš odgovara. I pijem dovoljno vode. Zasad je ta rutina dovoljna.

Kako ćete i gdje provesti godišnji odmor?

Obiteljski u kući, koju imamo više od 30 godina, na Pagu. Moje idealno ljetovanje je u dve 'krpe', u japankama, bez šminke i bez gužvi. Sve ostalo sam odradila u 20-ima i 30-ima. (smijeh)