Marko Šepat zarazio se novinarstvom još kao tinejdžer. Prve novinarske korake napravio je s 14 godina radeći na lokalnom radiju u Ivanić Gradu te kao dopisnik Sportskih novosti. U studentskim danima radio je dvije godine na portalu gol.hr, a 2014. diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Na programu Arena Sport u ulozi sportskog komentatora i reportera HNL-a proveo je sedam godina, a u sportsku redakciju Nove TV stigao je krajem 2019. kao novinar i reporter. Veliki je simpatizer Rome te je ranije često odlazio na utakmice tog kluba, a danas preferira planine i putovanja.

Kako su izgledale pripreme za praćenje Final Foura?

Zapravo, ništa posebno drugačije nego za neke druge utakmice naše reprezentacije. Odradili smo nekoliko kolegija te od naših urednika dobili upute i plan za ono što nas očekuje u Nizozemskoj. Vatrene ionako pratimo kroz naš svakodnevni rad, a sada se svatko od nas možda malo više informirao o ostalim reprezentacijama sudionicama.

Što vas je privuklo novinarstvu?

Kao mali sam upijao informacije o igračima, klubovima, njihovim momčadima. Onda bih sjeo pred TV i komentirao utakmice na glas. Kada sam imao 13 godina, vidio sam reklamu za nagradnu igru 'I ti možeš biti nogometni komentator'. Odmah sam okrenuo telefonski broj, a gospođa s druge strane nije mogla vjerovati da je zove dijete. Dobio sam priliku, nastupio na TV-u i nekako je sve krenulo. S 15 godina počeo sam volontirati na lokalnom radiju u Ivanić Gradu te pisati kao dopisnik za Sportske novosti. I tada sam definitivno prelomio da želim novinarstvo.

Tko vam je usadio ljubav prema sportu? Koja je prva utakmica na kojoj ste bili?

S ocem sam znao gledati utakmice na TV-u, a generacija sam koja je još uvijek odrastala bez mobitela i interneta te provodila vrijeme na 'betoncu'. Tu se nekako razvila ljubav posebno prema nogometu, iako je prva utakmica koju sam gledao uživo bila rukometna. Polufinale Lige prvaka, legendarni Badel protiv Celja, 1998. godine. Impresionirala me atmosfera u Ledenoj i zato i danas uz nogomet najviše volim rukomet.

Što je najstresniji dio posla sportskog novinara? Prijenosi uživo ili poštovanje kratkih rokova?

Kao najstresniji dio izdvojio bih čestu borbu s vremenom i jurnjavu s lokacije na lokaciju, posebno kada ste na terenu i pratite neki događaj uživo. Ali osobno nekako najviše volim terene, tu dinamiku, nepredvidivost, ponekad i improviziranje. Mislim da to novinara zapravo najviše izgrađuje.

Kada bi se radila rang-lista najboljih, kako bi vaša izgledala? Naprimjer, koji je najbolji hrvatski sportski novinar?

Mislim da je jako puno kvalitetnih sportskih novinara na našoj sceni. Prije TV-a iskusio sam print, portale i radio, svaka od tih vrsta novinarstva nosi svoje izazove. Teško je izdvojiti najboljeg sportskog novinara, ali meni je iznimno drago što uz sebe u redakciji imam jedne od najboljih. I mogu reći da sam u svoje tri i pol godine na Novoj TV jako puno naučio od njih te učim i dalje.

Zašto je nogomet popularniji od drugih sportova?

Rekao bih jer je ipak najdostupniji svima. Nogomet danas jest postao biznis, neka romantična vremena su iza ove igre, ali i dalje je mogu igrati svi. Možda je to najbolje sažeo osebujni češko-talijanski trener Zdenek Zeman izjavom da nogomet nije popularan zbog cjelokupnog biznisa, nego zato što u svakom kutku svijeta postoji dijete koje se zabavlja loptom.

Može li se biti strastveni navijač i novinar u isto vrijeme?

Može, ali to se ipak ne smije prenijeti na posao. Neka granica mora postojati i ona se nikada ne smije prijeći. Zato je najljepše raditi hrvatsku reprezentaciju. Pratiti Vatrene vrhunac je karijere svakog sportskog novinara, a sjajna stvar je to što ipak smijete pokazivati emociju. Dapače, smatram da je ona i poželjna, da je gledatelji i žele vidjeti. Ipak, treba postojati granica i posao mora ostati na prvom mjestu.

Na svojim novinarskim zadatcima doživjeli ste više anegdota. Što ćete zauvijek pamtiti?

Nedavno smo u Napulju izvještavali s proslave njihovog prvog naslova prvaka nakon 33 godine. Dogovor je bio da radimo javljanje uživo, ali u svim onim uličicama nemoguće je bilo pronaći dio gdje ćemo se moći pouzdati u signal i da live neće puknuti. Urednici su nam iz Zagreba javili da možemo i ranije snimiti javljanje, tzv. as-live. Problem je bilo to što je Napoli u tim trenucima igrao protiv Fiorentine, bilo je jako vruće i svi su se negdje povukli gledati utakmicu. I onda smo snimatelj Ivan Obertlik i ja u kvartu s Maradoninim muralom pronašli veselo društvo, počeli snimati i svojim nastupom privukli još vesele mase. Kritike su bile baš pozitivne i to mi je jedno od dražih javljanja, iako ustvari nije bilo uživo.

Lijepo iskustvo bio je i intervju s Dejanom Lovrenom, njegov prvi nakon što je zaključio reprezentativnu karijeru. To je za mene dosad bio najveći zadatak i shvatio sam koliko truda stoji iza nečega takvog. Dogovori su trajali mjesec dana, a Dejan je bio iznimno profesionalan, korektan, mogu reći i susretljiv. Ali opet je tu toliko toga što treba odraditi da bi intervju uopće bio realiziran. Veliku pomoć imao sam od naše produkcije na čelu s Antonijem Blaškovićem i svoje urednice sporta Ana-Marije Vuković. Kolege snimatelji Dejan Tatomir i Danijel Pavelić u Lyon su nosili čak 75 kilograma snimateljske opreme. Rezultat svega je 35 minuta opuštenog razgovora s legendarnim vatrenim.

U slobodno vrijeme volite planinariti, putovati, igrati nogomet. Što vas još veseli, u čemu uživate?

Volim planinariti i putovati. Bacim povremeno i nogometni hakl, a dajem sebi javno imperativ da se moram vratiti i u teretanu. Malo me usporila ozljeda, sad je već vrijeme da se opet aktiviram. Inače simpatiziram Romu i kada sam bio mlađi, volio sam često putovati na njihove utakmice. Sada se to prorijedilo pa preferiram planine i putovanja, na kojima se čovjek ipak malo isključi. Čak i od nogometa!