Voditeljica i urednica Ana Tomašković obožava svoj posao, cijeni svoje goste, kao i oni nju, a u emisiji 'Normalan život' govori se o temama koje vas u tih sat vremena naoružavaju ljubavlju, dobrotom te vas pune pozitivnom energijom.

'Nerado dajem intervjue jer ne želim nikakvu osobnu promociju, osobito u sferi privatnosti jer mi je to prodavanje dostojanstva. Ono što nam je najvrednije u životu uvijek čuvamo, a meni je to moja obitelj, moj mali mikrokozmos koji nastojim sačuvati svih ovih godina od folklora koji prati svaki javni posao', rekla nam je na početku intervjua voditeljica i urednica  Ana Tomašković koja o sebi ne govori kao o zvijezdi te ne misli da je važnija od ikoga.

'Svatko od nas velik je i važan kao čovjek prema tome što i kako radi i kako se odnosi prema drugima, tako i sebe određujem. Svjesna sam sebe, stojim čvrsto na zemlji i letim samo onda kad s drugima radim dobre stvari, kad zajedno s drugima (a to su moji gledatelji, roditelji djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, žrtve nasilja, ljudi stigmatizirani radi različitosti jer su druge vjere, jer drukčije misle, jer su stari i nemoćni) promičemo poštovanje prema svakome čovjeku i tražimo odgovornost kod onih koji ne odrađuju svoj posao i onemogućuju ostvarenje ljudskih prava', rekla nam je Ana koja nije umorna iako se već godinama bori s vjetrenjačama.

'Kako sam sa svojim gledateljima svakodnevno u kontaktu, dakle ne samo subotom kada vodim emisiju, već je uređujem i pripremam sama kroz cijeli tjedan, ljudi osjete iskrenu ljudsku, ne samo profesionalnu angažiranost i uzvrate velikim povjerenjem. Ja sam s njima u bolnicama, na rehabilitacijama, u udrugama, na okruglim stolovima i seminarima, pratim ih u iščekivanju sudskih presuda, kad nemaju nikog drugog tu sam samo zato da im pokažem kako je nekome stalo da ne odustanu i da život nije samo patnja i nepravda, da se sami moraju trgnuti i izboriti za sebe, ma koliko puta padali u depresije. Ja s njima tugujem kroz razvode, ljubavne prekide, u svjedočenju homoseksualnih opredjeljenja i kako to i kada reći svojoj obitelji ili nekome drugome, u situacijama kada ih roditelji ucjenjuju izborom škole, fakulteta, partnera, kada svekrva ili punica žele dominirati brakom svoje djece, u paklu siromaštva kada se djetetu nema što dati jesti, kupiti mu cipele. Ali isto tako sam s njima u radostima koji mi dignu dan i daju smisao svemu ovome što radim, a to je povratna informacija da smo nakon puno ustrajnosti ipak uspjeli, pa mi se djeca javljaju sa svojim uspjesima u nastavi, pronalasku prijatelja i ljubavi, boljih odnosa s roditeljima i braćom, kad prestaju biti žrtve nasilja i počinju cijeniti sebe, kad je okončan razvod braka i počeo mirniji život za cijelu obitelj, kad se dijete s teškoćom ipak uspjelo upisati u željenu školu jer smo uspjeli 'osvijestiti' ravnatelja da mu je to zakonska obveza i sl.', kaže Ana koja iza sebe ima i Facebook profil koji su joj otvorili gledatelji i obožavatelji koji joj daju najviše snage za dalje.

'Snagu mi daju dobri i pošteni ljudi, djeca koja nas podsjećaju što je u životu važno i zašto ne smijemo odustati promicati zaboravljene ljudske vrednote, ljubav, poštenje, solidarnost. Svaka mi je životna priča izrečena ili napisana u povjerenju na komadiću papira veliki dar ; možete zamisliti situaciju kada starac pješači kilometrima do svog susjeda koji mu pomogne napisati pismo, to isto pismo nosi na poštu i očekuje da mu se javi Ana Tomašković, je li mu uspjela pronaći sina koji ga je zaboravio u ličkom selu samog, a čuo je da ima unuka koji je već krenuo u školu. Možete zamisliti tu samoću i bol starca koji mi se obratio? Da skratim - našla sam mu sina i starac je upoznao i unuka, nakon toliko godina starac se ponovno smije, dosta je suza isplakao. Moram li reći da smo zajedno plakali kad mi se javio sa sretnim vijestima?!

Ili tridesetogodišnji Slavonac koji se našao u začaranom krugu debljine, osamljenosti, bez posla, koji je jedinu radost imao u hrani, svojoj sobi i internetu. Kad mi se obratio depresivan, s fotkom beznađa i samokritike, odgovorila sam da ono što ja najprije vidim jesu njegove prekrasne oči, a da sad mora poraditi da i ostalu svoju ljepotu mora otkriti sam, zarobljen u prevelikom višku kilograma, depresiji i luzerskom alibiju 'ja ništa ne mogu, nitko mi ne da posao, nitko me ovakvog neće, nemam prijatelja, nemam što obući i sl.', te da je već i njegovo pismo upućeno meni zapravo samo potvrda da je svjestan da 'on sam mora učiniti prvi korak'. Ne samo prestati jesti, nego osvijestiti što sve on kao čovjek zna i može već danas. Da mora najprije vratiti samopoštovanje i 'raditi', izaći van i te ljušture očaja. Radili smo skupa na tome nekoliko mjeseci, učlanio se u tri volonterske udruge, zajedno smo birali što će od odjevnih predmeta koje doma ima obući, čak je postao i tajnik u jednoj udruzi mladih, pokazalo se da je iznimno kreativan, zabavan, smršavio je 16 kg, a uskoro će i na prvi spoj sa simpatijom.

Nema od riječi ništa. Samo rad i iskrenost prema sebi i drugima. A trebao mu je samo osjećaj da je 'nekome stalo'. Meni je bilo i jest stalo. Do svakog tko želi raditi dobro. Za sebe i druge. Oni koji samo pričaju alibije, a nisu niti pokušali ili su pokušali pa odustali radi loših iskustava, to su kukavice. Za njih nemam vremena niti razumijevanja. Često mi se obraćaju zatvorenici iz zatvora ili po povratku jer se takom malo radi na psihosocijalnom tretmanu i njihovoj rehabilitaciji, a po povratku jednako je izgubljena i njihova obitelj i oni sami. Pripremam nekoliko emisija o tome, pogotovo o ženama u zatvoru. Zašto mi se obraćaju? Uglavnom svi počinju pisma 'kažete da svatko ima pravo na drugu šansu' ili 'osjećam da ne osuđujete, već da vam je stalo', rekla nam je Ana čiji su životni pokretači ljubav u svakom smislu, poštivanje prema svakom čovjeku i promicanje svakog dobra među ljudima.

'Često mi se gledatelji uživo u emisiji obraćaju i komentiraju, ali zašto stalno promovirate i ističete sva ta ljudska dobra, kad su prioriteti u društvu materijalizam i bešćutnost, svako otuđenje, nema osobnosti, nema ljepote duha, sve je svedeno na 'imati', a ne 'biti'. Moj je odgovor uvijek isti 'baš zato da vratimo djeci djetinjstvo u kojem mogu biti djeca, a ne tjerati ih da brzo odrastu lišeni istinskih emocija i vrednota, baš zato da se vratimo čitanju knjiga, pisanju pisama, da vratimo romantični odnos prema ljubavi, da zajedno šećemo i smijemo se, da jedni drugima budemo na pomoći onda kad je pomoć potrebna, da živimo i znamo prepoznati ljepote i vrijednosti u vlastitom životu, a ne da sanjamo i komentiramo tuđe jer vrlo često ono najvrednije i najbitnije u životu već imamo', dodala je Ana, kojoj želimo puno sreće u danjem radu.