Privilegija je raditi ovaj posao, kaže nam Anita Hrstić, novinarka, urednica i voditeljica emisije 'Treća dob', a ona se već 24 godine emitira na Hrvatskoj radioteleviziji. Svakodnevni kontakti s populacijom 65 plus podsjećaju je na vrednote koje danas tako lako zaboravljamo, a neprocjenjivim drži i prijateljstva koja je sklopila s ljudima u devetom desetljeću života.

Za svoj predan i neprekidan rad na emisiji 'Treća dob' Hrstić je dobila priznanje Hrvatske udruge socijalnih radnika za značajan doprinos razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada. Privatno je u skladnom braku u kojem je rodila troje djece.

Za svoj predan i neprekidan rad na emisiji dobili ste priznanje Hrvatske udruge socijalnih radnika za značajan doprinos razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada. Jeste li se nadali takvom priznanju? Koliko vam je ono dalo vjetar u leđa za daljnje djelovanje?

Nisam se nadala tom priznanju, ali sam na njemu jako zahvalna. I naravno sretna, jer prepoznali su me kao nekoga tko doprinosi afirmaciji njihova posla u javnosti, a nažalost u fokus javnosti dospiju tek kada se dogodi nekakva tragedija u sustavu socijalne skrbi. A ti ljudi rade jako težak i zahtjevan posao, za koji je potrebno puno ljubavi i empatije, čega danas nasušno nedostaje u ovom društvu. Bogu hvala, imam još puno energije i entuzijazma za ovaj posao i nagrada je dakako motivirajuća i obvezujuća.

'Pogađaju nas ljudske sudbine i nastojimo pomoći'

Tema je toliko da biste svaki dan mogli imati emisiju. Kako ih birate i koje vas od njih najviše vesele? Sudjeluju li i umirovljenici u osmišljavanja sadržaja?

Ne mogu doista izdvojiti teme koje me vesele i koje najviše volim ili neke koje možda najmanje volim. Svaka me tema veseli na svoj način jer kroz svaku od njih upoznajem nove ljude i doživim neko novo iskustvo. I od svake nešto naučim. Od teških životnih situacija, siromaštva, malih mirovina, tema vezanih uz palijativnu skrb do onih opuštajućih, kojima prikazujemo ljepšu stranu starosti, učenje, zabave, putovanja, druženja.

Teme se gotovo svakodnevno nameću same od sebe. Imam predivnih kolega u nizu naših dopisništava i centara te ovdje, u Zagrebu, a oni žele donositi priče o životu njihovih starijih sugrađana. Mnogi naši gledatelji javljaju se i sami, posebno putem Facebooka, jer je to navodno društvena mreža starijih, pa idemo tragom njihovih priča. Javljaju nam se i mlađi gledatelji, često unučad koja želi da se priča o njihovoj baki ili djedu snimi i prikaže u emisiji.

Što je s onima koje vas posebno dotaknu, pogode? Kako ostati imun na njih i kako se uopće nosite s takvim situacijama?

Neke priče pamtiš cijeli život. Pogađaju nas ljudske sudbine i nastojimo pomoći, a vjerujem da svatko od nas čini koliko može te kako zna i umije. I na takvim ljudima i prilikama da možemo pomoći treba biti zahvalan. To je velik blagoslov.

Jeste li se i sami poistovjetili sa životom umirovljenika?

Ne mogu reći da sam se poistovjetila, ali sam osvijestila mnoge stvari vezane uz život starijih. Bolje ih razumijem, ali i bolje razumijem odnos društva prema njima. Nastojim biti objektivna i realna. Među starijima imam pravih prijatelja koje sam stekla kroz ovaj posao. Moja najstarija bliska prijateljica ima 84 godine. I neprocjenjivo je bogatstvo imati prijatelje baš među tom populacijom.

Usamljenost, otuđenost, razdvojenost od obitelji. Što najviše rastužuje i muči umirovljenike?

Upravo to što ste naveli. Ni male mirovine, ni nepravda koju žive, ni bolesti, ni siromaštvo ne bole kao usamljenost, odbačenost i otuđenost. Obitelji, ako su i razdvojene, mogu lijepo funkcionirati, tako da se njihovi stariji članovi ne osjećaju usamljeno i odbačeno. Ima ih nažalost jako puno koji žive s roditeljima u istom gradu, istoj zgradi, istom kućanstvu, a u njima je osjećaj odbačenosti i usamljenosti itekako prisutan.

'Kao ljudska vrsta gubimo najljepše ljudske osobine'

I nakon 23 sezone istinski uživate u poslu koji radite. Što ste sve u tom razdoblju uspjeli postići?

Stvarno uživam. Jako volim svoj posao i baš ovaj rad sa starijima. Nemam neki osjećaj postignuća, a i nije pristojno to da se hvalim. Volim kada se dogodi neka situacija koju je naša emisija potaknula, odnosno koju su potaknuli gosti ili ljudi koje smo snimali. Nedavno je jedna poduzetnica upravo u našoj emisiji vidjela čovjeka koji je član Udruge Sentor, a ona okuplja umirovljene poduzetnike koji daju besplatne poslovne savjete i pomažu. Javila im se, ljudi su se odazvali i ženi je bio olakšan put ka nekim novim poslovnim potezima. Takve stvari beskrajno raduju.

A što ste naučili od umirovljenika?

Biti strpljivija i zahvalnija. I još puno toga, ali to dvoje definitivno je njihova zasluga.

Koliko ljudi imaju predrasuda o umirovljenju, starijima, starosti općenito? I koliko su senzibilizirani za bolesti, siromaštvo, potrebe ljudi oko nas?

Kao i oko svega, puni smo predrasuda i oko starosti. I sve te predrasude naravno ne stoje. Kakvi su u mladosti, takvi su ljudi i u starosti. Ako su u mladosti znatiželjni, dobri i veseli, u starosti su još znatiželjniji, bolji i veseliji. A ako imaju neke loše karakterne crte, one su u starosti još lošije. Za bolest, siromaštvo i potrebe ljudi oko nas sve smo manje zainteresirani. Nije samo u pitanju to hoćemo li nekome materijalno pomoći. Kao ljudska vrsta, čini mi se, gubimo najljepše ljudske osobine: požrtvovnost, poniznost, osjećaj za drugoga. Ima, hvala Bogu, i svijetlih primjera, ali oni uvijek ostaju u sjeni, daleko od očiju javnosti, jer to nije interesantno, nažalost. Pa primat u medijima ima ono što ima. Silikoni, cajke, plastika. Ne smijemo se onda pitati što nam se to događa.

Trenutno je u baš lijepom životnom razdoblju

Što biste rekli, čeka li umirovljenike u Hrvatskoj svijetla budućnost? Što bi trebalo napraviti da bi živjeli bolje?

Pitanje za milijun dolara. (smijeh) Da barem znam odgovor, svi bi sutra imali pravedne mirovine za dostojanstven život, riješena sva socijalna pitanja, liste za smještaj u dom za starije ne bi postojale, nitko ne bi bio sam, odbačen i usamljen. Ali ono što možemo napraviti je biti barem dobri i ljubazni prema našim najbližim starijima. I kada mislimo da nisu u pravu i kada mislimo da možda to ne zaslužuju. To je malo, a tako puno znači. Jer bacati floskule o reformi mirovinskog i socijalnog sustava je besmisleno.

Kako pomirujete poslovno s privatnim? Majka ste troje djece, živite u skladnoj bračnoj zajednici.

Lijepo ste to napisali. (smijeh) Funkcioniram na tom polju kao nerentabilno poduzeće (smijeh) Nema materijalne dobiti, ali je ona druga nenadoknadiva. Perem, peglam, kuham, vičem, radim valjda sve što radi prosječna žena, majka i domaćica. Ma uživam u svemu koliko god mogu i stvarno mi je trenutačno ovaj životni period baš lijep. I privatno i poslovno. Hvala mužu, djeci i šefici.

Kako zamišljate svoju mirovinu?

Opušteno. U kombinaciji malenih mjesta srca moga.