HRT svako malo smisli nekakvu emisiju, dokumentarac ili usputni ficlek u nekom 'širem projektu' kojim ili želi 'odati počast' gledateljima starije životne dobi ili razvije epopeju prošlim i 'zlatnim' vremenima. Nije to uvijek loše - riječ je o nešto profesionalnijoj i sadržajima bogatijoj verziji pregledavanja starijih obiteljskih albuma i amaterskih filmića. Ljudi se vole prisjetiti kako su izgledali prije dvadeset, trideset ili pedeset godina, koju su glazbu slušali i što ih je u to doba zanimalo. Zato koncept nove zabavne emisije HRT-a, 'Godišnjica mature', koja se prikazuje petkom navečer - nije loš. Svaki se put u studiju, s voditeljicom Barbarom Kolar skupi nekoliko istaknutih osoba iz domaće javnosti pa se prisjećaju svojih maturantskih i ranih studentskih dana. Pričaju se anegdote, prikazuju slike, pjevaju im se pjesme iz prošlosti i tako dalje. Nije baš nešto što će privući prevelike gomile mlađeg gledateljstva, ali pretpostavljam da im ciljna publika i nije ekipa s hipsterskim naočalama ni skejteri iz parka.

Ovoga je petka u emisiji gostovalo troje maturanata splitske klasične gimnazije iz 1958. - Mani Gotovac, Igor Mandić i Igor Zidić i ispalo je zapravo još zabavnije nego što sam mislila. Okupljeni trojac, naime, nikako se nije dao ukalupiti u šablonu klasične televizijske zabavnoglazbene nostalgije i stereotipa 60-70-80-godišnjaka koji se sa suznom sjetom u očima prisjećaju mladosti. Naravno, ispričali su dosta simpatičnih priča i s radošću se prisjetili nekih epizoda, ali zapravo im je u očima bilo mnogo više kolutanja negoli tih stereotipnih sjetnih suza. Kada čovjek malo bolje promisli o liku & djelu tih ljudi, ne bi se tome trebao suviše čuditi jer ni Gotovac ni Mandić ni Zidić nisu baš kao svi, ali bilo je silno zabavno gledati kako se Barbara Kolar trudi isfurati klasične voditeljske čavrljarije o 'boljoj prošlosti', a ovi iskaču iz scenarija kao neposlušni tinejdžeri. 'Ma, pravio se važan', 'Ja sam to samo zbog ženski' i 'Sve sam vam ja to već zaboravio' bili su mnogo češći komentari od očito očekivanog: 'Ah, TO SU BILA VREMENA!'

Super mi je to. Osim što je mnogo živahnije od već stoput ponovljenog koncepta 'crno-bijelog u boji', gdje uz glazbenu pozadinu kakvog prastarog boy-banda ala 4M ili Crvenih koralja po ekranu piče prastari tramvaji i momci/djevojke u jeftinoj konfekciji iščašuju kukove uz twist - razbija i nezgodnu naviku HRT-a da kroz takve emisije provlači pozadinsku vibraciju koja se jedino može protumačiti kao da misle da starijoj generaciji rade neku bogznakakvu uslugu zbog toga što se prisjećaju doba njihove mladosti. Sve u stilu - sad ćemo mi vama dovest' nekog mlađeg da vam otpjeva 'Kad si kupim mali motorin', a onda vi kažete AAAAAAAAWWW i svi se raspekmezimo ko u vrućoj krafni. A Igori - Zidić i Mandić, te njihova bivša šulkolegica Mani Gotovac ljudi su s malo previše života i dodira sa sadašnjošću da bi ih se moglo utrpati u takvu šprancu.

Barbara Kolar nije se loše snašla u voditeljskoj ulozi, ali bilo je vidljivo da se gosti ne daju te da na vlastitu mladost ne gledaju samo kao na 'zlatnu', još manje kao na jedino predivno doba u vlastitim životima. To je bilo u vrlo očitom raskoraku s planiranim scenarijem - i baš je bilo fora