Čak 992 stranice bilo je potrebne da Barbra Streisand ispiše priču o svom životu i objavi je pod imenom ‘My Name is Barbra’. Za takav pothvat trebalo joj je gotovo 25 godina jer je taj projekt započela pišući olovkom još od 1999. godine.

A iako su se u međuvremenu pojavile mnoge neautorizirane biografije, kao i knjige u kojima su njoj bliski ljudi anonimno otkrivali sve najveće tajne, ovo je prva knjiga iza koje stoji 81-godišnja Streisand. Povodom izlaska rekla je da sada više napokon neće morati davati nikakve izjave i intervjue jer je u memoarima napisala baš sve.

Kako je rekla, odluka da napiše memoare bila je logična jer je smatrala da je to jedini način da kontrolira vlastiti život. ‘Ovo je moje nasljeđe. Napisala sam svoju priču i nakon ovoga više ne moram davati intervjue’, istakla je u memoarima i dodala:

‘Čak i nakon svih ovih godina povrijeđena sam zbog svih uvreda i ne vjerujem baš pohvalama. Pretpostavljam da kada postanete slavni odmah postanete i javno vlasništvo. Postanete objekt koji treba ispitati, fotografirati, analizirati, secirati… Nikada se nisam navikla na to i zbog toga pokušavam izbjeći pročitati bilo što o sebi.’

U svojim memoarima odlučila je biti, kao i uvijek, zapanjujuće iskrena, a nije se libila prisjetiti i nekih možda i ne bajkovitih trenutaka svoga života. Analizirala je svoje filmove, od kojih je mnoge pogledala prvi put nakon desetljeća i desetljeća, a otkrila je i jezivu priču o tome kako je zapravo nastala njezina dobro poznata trema, s kojom se borila svih ovih godina i koja joj je zadavala velike probleme.

Zanimljiv je i podatak da se svih ovih godina sama šminka, smatrajući da nitko ne pozna dovoljno dobro njezino lice kao ona sama, kao i da svoje albume nikada ne sluša niti gleda filmove koje je snimala - i to iz jednostavnog razloga: ‘Uvijek vidim nešto što bih željela promijeniti. Jako sam stroga prema sebi.’

Svih ovih godina, doslovce od samog početka bavljenja šoubiznisom, mediji su imali fiksaciju na nju zbog njezinog izgleda. Nazivali su je ‘ljubaznim mravojedom’ s ‘nevjerojatnim nosom’ te im je neodoljivo nalikovala na ‘kratkovidnu gazelu’.

Tek kada je postala zvijezda svjetskih razmjera, i fokus se promijenio, pa je doslovce preko noći postala ‘kraljica Babilona’, a o njoj se pričalo uz superlative.

A kako i ne bi kada je prodala više od 250 milijuna ploča, osvojila 10 Zlatnih globusa, pet Emmyja i dva Oscara, što za glumu, što za skladanje.

Upravo zbog svega toga ne čudi da joj je bilo potrebno gotovo 25 godina da obuhvati apsolutno sve dijelove svog života, da se prisjeti prošlosti i detaljno ispriča sve o svojem odrastanju u Brooklynu i toga kako je godinama radila sve samo da bi ugodila majci. No ona nikada nije bila zadovoljna.

Prvu ponudu da napiše memoare dobila je još 1984. od Jackie Onassis, koja je tada bila urednica ‘Doubledaya’. Odbila ju je, a pojasnila je odmah i zašto: ‘Iskreno, mislila sam da sam s 42 godine premlada za takvo što, da je ispred mene još jako puno posla.’ Ipak, ta misao od tada je tinjala u njoj, zbog čega je počela pisati, a 1999. počela je i voditi dnevnik.

Otkrila je da nikada nije naučila tipkati, zbog čega je sve zapisivala rukom, a to je zapravo bio još jedan otpor majčinim željama, koja je htjela da ona, baš poput nje, radi u školi kako bi imala slobodna ljeta. Umjesto toga, pustila je nokte i jasno dala do znanja da nikada neće postati tajnica.

Barbra Streisand rođena je 24. travnja 1942. i odrasla je u Brooklynu, a jedna od prvih uspomena kojih se sjeća bilo je pjevanje na stepeništu zgrade u kojoj je živjela.

‘Imala sam tek pet ili šest godina i ja i moje male prijateljice znale smo zajedno pjevati u lobiju. Akustika je bila sjajna, poput ugrađene jeke’, započela je svoju životnu priču, otkrivši da ipak svijet i nije bio tako divno mjesto za odrastanje.

Rođena je u braku sopranistice Diane Ide, koja nije uspjela ostvariti pjevačku karijeru pa je postala školska tajnica, i učitelja Emanuela Streisanda, ortodoksnog Židova koji je preminuo sa samo 35 godina od teške ozljede glave.

U trenutku očeve smrti imala je tek 15 mjeseci, a njegovim odlaskom obitelj je ostala bez prihoda te su jedva preživljavali. U kakvom su siromaštvu živjeli, najbolje opisuje riječima da je umjesto lutke imala termosicu, koju je grlila noću kako bi zaspala. Zahvaljujući dragoj susjedi, koja se smilovala nad malenom Barbrom, boca je dobila svoj šeširić i odijelce kako bi barem donekle nalikovala lutki.

Nekoliko godina kasnije njezina se majka ponovno udala, no brak s prodavačem automobila za nju nije ništa promijenio.

‘Ne sjećam se da sam ikada s njim razgovarala ili da me ikada nešto pitao. Kako sam, kako je u školi, ništa… Nikada me nije vidio, a nevidljiva sam bila i za svoju majku. Ona u meni nije vidjela strast da želim postati glumica. Dapače, činila je sve da me obeshrabri.’

Kako je rekla, majci nikako nije mogla ugoditi, čak i kada je počela raditi razne poslove da bi pridonijela kućnom budžetu. Školu je napustila sa 16 i počela raditi kao službenica, a vikendom je radila kao vratarka u kazalištu da bi mogla pratiti najnovije predstave na Broadwayu.

‘Plaća mi je bila 4,5 dolara i uvijek sam skrivala lice jer sam bila uvjerena da ću jednoga dana biti poznata. Nije li to smiješno? Nisam željela da me jednoga dana ljudi prepoznaju na ekranu i kažu da sam ja bila ona koja ih je vodila do njihovih mjesta.’

Sa 17 postavila je samoj sebi cilj - ‘postat će poznata iz jednostavnog razloga, kako bi joj drugi, a ne ona sama, svakoga jutra slagali krevet'.

A snovi su joj se počeli ostvarivati 1960. godine, kada se prijavila na natjecanje u gay baru na Manhattanu. Nagrada je bila 50 dolara, besplatna večera, kao i dvotjedni ugovor s klubom Bon Soir u 8. ulici.

Kako je opisala u memoarima, bila je hit od svojeg prvog pojavljivanja, no ona sama nije isprva snašla s takvim uspjehom. ‘Nikada prije nisam bila u nekom noćnom klubu. Nije mi bilo jasno što radim ondje.’

Stala je na pozornicu i zapjevala ‘A Sleepin’ Bee’, brodvejski standard, a kada je završila, nastao je muk. Nakon tišine prolomio se aplauz koji je rekao sve.

Ubrzo su stigle razne ponude, a prvu joj je dao Arthur Laurents, koji joj je ponudio malu ulogu u komediji ‘I Can Get It For You Wholesale’. Već je na samoj premijeri potvrdila da je njegova odluka bila i više nego dobra jer je za svoju malenu ulogu dobila ovacije - ljudi su stajali i pljeskali punih pet minuta - no tek je idući angažman od nje napravio senzaciju.

Riječ je naravno o predstavi ‘Funny Girl’, koja je kasnije pretvorena i u film, a temeljena je na priči o komičarki Fanny Brice, koja je, baš kao i Streisand, bila mlada Židovka koja je postala zvijezda zahvaljujući svojoj odlučnosti i marljivosti, ali i tome što je drugačija od drugih.

Iako je ‘Funny Girl’ zaradila izvrsne kritike, ali i osam nominacija za nagradu Tony, Streisand nije mogla uživati u uspjehu zbog sina Charlieja Chaplina, Sydneyja, koji je s njom glumio u predstavi. Očito očajan zbog njezinog nevjerojatnog uspjeha, ali i činjenice da ga je privatno odbila, radio je sve kako bi sabotirao njezine izvedbe.

‘Ne volim se toga ni prisjećati. Bila je to osoba koja je bila zaljubljena u mene - što je neobično - a kada sam mu rekla da ne želim biti s njim, obrušio se na mene na vrlo okrutan način. Počeo je mrmljati ispod glasa dok sam govorila svoj tekst na pozornici. Bile su tu i strašne riječi. Psovke. I više me nije htio ni pogledati u oči, a to je bilo teško, jer kad glumiš, jako je važno gledati drugu osobu i reagirati na nju. U trenucima se nisam mogla sjetiti ni teksta.’

Sve to itekako je utjecalo na nju to do te mjere da je imala strah od javnih nastupa te zbog toga punih 27 godina nije održavala koncerte.

No Sydney Chaplin nije jedini koji je bio problematičan. Walter Matthau ponižavao ju je na setu ‘Hello, Dolly’ vrišteći kako ‘više talenta imaju njegovi prdeži nego što ga ona ima u cijelom tijelu’, dok je redatelj Frank Pierson popljuvao njezinu ulogu u ‘Zvijezda je rođena’ iz 1976., nazvavši je control freakom.

No bili su tu i muškarci koji se nisu bojali Barbre i njezinog nevjerojatnog talenta. Dapače, nisu joj mogli odoljeti. Među njima je bio Omar Sharif, koji joj je pisao duga, strastvena pisma tražeći da ostavi svog prvog supruga. Kralj Charles III opisao ju je kao ‘poražavajuće privlačnu’ ženu s velikim seksepilom, a Marlona Branda upoznala je tako što joj je prišao sleđa i poljubio u vrat uz riječi: ‘Ne možeš imati takva leđa, a da ih se ne ljubi.’

A tijekom nevjerojatnih gotovo sedam desetljeća u šoubiznisu upoznala je sve koji su bili netko i nešto - od članova kraljevske obitelji, preko najvećih imena glumačkog i glazbenog svijeta, do mnogih američkih predsjednika.

Bila je u vezi s kanadskim premijerom Pierreom Trudeauom, ocem današnjeg premijera Justina Trudeaua, kada je on imao 50, a ona 27 godina, a na listi su i glumci Ryan O’Neal i Don Johnson, dok joj je Bob Dylan svojedobno napisao pismo u kojem ju je nazvao njegovom omiljenom zvijezdom.

Streisand je oduvijek bila svjesna toga da se mnogi muškarci u njezinoj blizini osjećaju nesigurno, no upravo zbog te samouvjerenosti koju posjeduje osvojila je srce današnjeg supruga, upoznavši ga na - spoju na slijepo. Bilo je to 1. srpnja 1996. godine, a kliknuli su na prvu i proveli ga razgovarajući do ranih jutarnjih sati. Od prvog trenutka bila je brutalno iskrena prema njemu, a to mu se i svidjelo.

'Upoznali smo se na večeri. Očekivala sam muškarca velikog poput planine, zaraslog u bradu, a pojavio se svježe obrijani čovjek s urednom frizurom. Pitala sam ga: 'Tko ti je zeznuo kosu?'' prisjetila se te nastavila: 'Kasnije mi je rekao da se u tom trenutku zaljubio u mene. On je jedan od rijetkih koje je zavela iskrenost.'

Prije njihovog sudbonosnog susreta oboje su bili u braku - ona od 1963. do 1971. s glumcem Eliotom Gouldom, s kojim ima sina, dok je Brolin bio dva puta u braku - s Jane Cameron Agee, s kojom ima sina i kći, te Jan Smithers, s kojom ima kći. Pjevačica i glumica poslije propalog braka bila je uvjerena da će do kraja života ostati sama. 'Prvi put u životu sviđala mi se moja samoća', izjavila je godinama nakon što je pronašla sreću uz Brolina.

Unatoč tome što joj se itekako svidio, trebalo je proći nekoliko mjeseci da shvati kako je on pravi. U samim počecima izlaženja Brolin ju je pokušao očarati na sve načine, stoga ju je 'kupio' rekavši da zna kuhati jer je ona za to oduvijek bila antitalent. 'Očarao me time što zna kuhati. Stigao je s mašinicom za sushi i pripravio mi ga za večeru. Pomislila sam da je to divno. No nakon toga više mi nikada nije ništa skuhao.’

Vjenčali su se 1. srpnja 1998. godine, na drugu godišnjicu veze, na njezinom imanju u Malibuu. Za vjenčanje je odabrala vjenčanicu s potpisom Donne Karan ukrašenu kristalima te s gotovo pet metara dugim velom. Da znatiželjnici, a osobito mediji, ne bi mogli čuti kako izmjenjuju bračne zavjete, ispred svog doma stavila je zvučnike.

Svom suprugu otpjevala je dvije ljubavne pjesme dok je on održao emotivni govor. 'Ne mogu reći koliko sam sretan jer nisam vjerovao da mi se ovako nešto može dogoditi u životu. Svaka noć nova je avantura, spavanje je precijenjeno. Jednostavno ne mogu dočekati jutro da je ponovno vidim', rekao je Brolin.

Svih ovih godina javnost, ali i holivudski moćnici, pokušavali su na sve načine promijeniti njezin izgled. I dok je većina njezinih kolegica pristala na te pritiske, ona je ostala pri svome.

‘Puno mi je ljudi reklo da bih trebala operirati nos i zatvoriti rupicu između zubi. Nisam mogla vjerovati da moj talent nije dovoljan. Znala sam da bi operacija nosa bila bolna, ali i skupa, a osim toga, kako sam ikome mogla vjerovati da će napraviti ono što ja želim, a ne više od toga? Zapravo mi se svidjela kvrga na mom nosu i nisam bila sigurna da trebam pristati i na najmanju prilagodbu - da ga se samo malo izravna pri dnu ili skine mali dio s vrha. Bio je to prevelik rizik, a nisam ni znala može li to utjecati na moj glas. Jednom mi je liječnik rekao da imam devijaciju septuma… možda zbog toga i zvučim kako zvučim… Osim toga, oduvijek sam voljela duge noseve… talijanska glumica Silvana Mangano imala je takav i svima je bila prelijepa.’

Bilo kako bilo, njezine odluke nitko nije uspio poljuljati, a vjerojatno je i to jedan od razloga, osim nevjerojatnog talenta, za njezin izniman uspjeh.

Danas 81-godišnjakinja, Streisand kaže da su objavljeni memoari posljednja ‘točka’ u njezinoj karijeri, a sada jedino želi što više vremena provesti kod kuće.

‘Želim živjeti život. Želim sjesti u suprugov kamionet i samo lutati, a da su djeca uvijek negdje tu blizu nas. Život mi je zabavan kad oni dođu. Svih ovih godina i nisam se previše zabavljala, stoga sada to želim ispraviti.’