Mnogi se i danas sjećaju javljanja Christiane Amanpur 90-ih godina s Balkana. Ona je bila glas koji je svijetu donosio plač nevinih civila, ona je bila ta koja je svijetu otkrila što se uistinu događa na Balkanu.

‘Naš posao je da se pobrinemo da sve strane dobiju ravnopravan tretman u medijima. Međutim kod genocida se ne može biti neutralan. Ne možeš tek tako reći: ‘Ovaj dječak je dobio metak u glavu i ubijen je u opsjednutom Sarajevu i to je učinio ovaj čovjek, ali možda je bio nervozan zato što se posvađao sa ženom.’ Ne, tu ne postoji jednakost i mi moramo reći istinu’, njezina je izjava za britanski Guardian kojom je najbolje opisala koju je misiju imala u životu.

Kada se odvijao rat na našem području, Christiane je bila mlada reporterka, pred kojom je tek bio život, no ona je odabrala sasvim drugačiji put od svojih vršnjaka. O ljudskoj patnji ‘učila’ je iz prve ruke u Bosni i Hercegovini, odakle je izvještavala. Prije tri godine u intervjuu koji je dala za N1, Amanpour se prisjetila tih dana.

‘Bosna me naučila najtežim životnim lekcijama, posebno onu o ljudskom dostojanstvu. Objektivnost je ono čime se moje kolege i ja vodimo, ali sam često bila kritizirana od onih koji se nisu htjeli uplitati u Bosnu. Kritizirana sam zato što sam izabrala stranu koje sam se držala. U Bosni je bilo vrlo jasno tko je žrtva, a tko agresor. Istina je naposljetku izašla na vidjelo’, rekla je Amanpour i dodala:

‘Negiranje i glorifikacija genocida je posljednja faza izvršenja ovog zločina, najstravičnijeg nakon holokausta. Time što smo govorili istinu i sami smo postali sudionici u cijeloj ovoj priči. Bili smo svjedoci i to je, smatram, bilo vitalno. ‘Nikada više’ se ponovno događalo u 90-ima, na Balkanu, u Europi, u zemlji koja je samo desetljeće ranije bila domaćin Zimskih olimpijskih igara. Ono što se dogodilo u Sarajevu, drugim gradovima i selima, pa naposljetku u Srebrenici, odredilo je našu generaciju i način na koji promatramo kolektivnu sigurnost i moral.’

A samo dvije godine prije tog intervjua njezin naoko savršen svijet počeo se urušavati. Prvo je 2018., nakon 20 godina, došao kraj njezinom braku s Jamesom Rubinom, a potom je 2021. otkrila da boluje od karcinoma jajnika.

Romansa s budućim suprugom počela je upravo 90-ih u ratom razorenom Sarajevu, da bi se 1998. vjenčali u Italiji pred svjedocima poput Johna F. Kennedyja Jr., Richarda Holbrookea i bračnog para Clinton. U braku su dobili sina, no očito su razna iskušenja i česta razdvojenost načeli njihov skladan brak.

Da umjesto na ratišta diljem svijeta odlazi na kemoterapiju, objavila je sama, 2021., i to upravo na društvenoj mreži televizijske kuće na kojoj se i proslavila, CNN-u. Tada je otkrila:

‘Protekla četiri tjedna bila su turbulentno razdoblje za mene jer mi je, kao i milijunima žena u svijetu, dijagnosticiran rak jajnika.’ Ne samo da se ova iransko-britanska novinarka podvrgnula operaciji, već je nekoliko mjeseci morala ići na kemoterapiju, no zbog zdravlja nije odustala od svoje najveće ljubavi - novinarstva.

No krenimo od početka, jer je životna priča ove CNN-ove voditeljice i glavne urednice međunarodnog servisa američke mreže i više nego zanimljiva. Široj publici postala je poznata po izvještavanju o Zaljevskom ratu 1991., koji je izbio nakon invazije Iraka na Kuvajt, a tijekom godina intervjuirala je velik broj čelnika i poznatih ljudi te napravila brojne reportaže iz Iraka, Afganistana, Pakistana, Ruande, Somalije, Balkana… Uz to, mnogi se jasno sjećaju kako je naprasno prekinut njezin intervju s iranskim predsjednikom nakon što nije željela ispuniti njegovu molbu da ga odradi s maramom na glavi.

Zbog toga nije bila pošteđena žestokih kritika, a mnogi su njezinu ‘pristranost’ povezivali s njezinim etničkim porijeklom i činjenicom da je, iako je rođena u Engleskoj, odrastala u muslimansko-kršćanskoj obitelji, uz majku katolkinju i oca šijitskog muslimana.

Christiane Maria Heideh Amanpour rođena je 12. siječnja 1958. u Londonu kao kći Mohamada Taghija i Patricije Anne Amanpour. Njezin je otac bio Iranac iz Teherana, stoga je kao najstarija od ukupno četiri kćeri živjela i školovala se u tom gradu do 11. godine. Otac joj je bio jedan od vodećih direktora iranske zrakoplovne kompanije i prapraunuk vladara Isfahana Mirze Mohamada Taghija.

Pred sam kraj osnovne škole roditelji su donijeli odluku da je pošalju u internat u Engleskoj kako bi mogla nastaviti svoje obrazovanje, a cijela obitelj pridružila joj se početkom Islamske revolucije.

‘Plakala sam danima. Nikako se nisam mogla naviknuti na to da sam sama. Djed i baka živjeli su u Engleskoj, ali to nije isto. Odlazila sam u Iran za praznike, ali nikada to nije bilo isto sve dok se cijela obitelj nije preselila u Veliku Britaniju, ali ja sam tada već bila odrasla.’

Kako je sama kasnije priznala, nitko ih nije prisilio da napuste zemlju, no zbog sukoba Irana i Iraka, to je bila najbolja moguća odluka. Isprva uopće nije znala što želi biti. Maštala je postati liječnica, no ocjene joj nisu išle u prilog, stoga je nekoliko godina radila razne poslove da bi potom donijela odluku o svom životu.

‘Iranska revolucija se događala oko mene, gledala sam je kao civil, a onda sam shvatila da želim te priče ispričati svijetu. Postati televizijski novinar bio je očit odabir, no ne pitajte me zašto. Možda jer sam odrastala uz Barbaru Walters i Orianu Fallaci, koja je zapravo bila novinarka u tisku. Obje su bile snažne žene u tom poslu.’

Svoje školovanje nastavila je u Americi te je upisala studij novinarstva na Fakultetu Rhode Island i već tada počela je raditi u rubrici vijesti na radiopostaji WBRU-FM, a i surađivati s NBC-jem, točnije s njihovom podružnicom WJAR, na kojoj je radila kao dizajnerica elektroničke grafike.

‘Kad sam vidjela što se događa u Iranu, željela sam da cijeli svijet zna o tome. Shvatila sam da želim biti novinarka i čekala sam svoju priliku. Tu priliku dao mi je CNN.’

Zanimljivo je da se na kraju proslavila upravo ispred kamera, iako nije rado pristala na to. Razlog se krio u tome što je smatrala da se njezin britanski naglasak ‘jako osjeti’, kao i da njezina tamna put i tamna kosa ne odgovaraju standardima američkog televizijskog izvještavanja. No pogriješila je. Već svojim prvim javljanjem uživo iz Iransko-iračkog rata pokazala je da je kamera, ali i gledatelji naprosto obožavaju.

Ono po čemu se odmah izdvojila bila su javljanja prepuna strasti, trudeći se uvijek gledateljima prenijeti istinu, makar zbog nje često bila na meti dežurnih dušobrižnika.

Tako je, primjerice, kada je izvještavala nakon granatiranja na tržnici Markale javno optužila srpske trupe za počinjenje zločina. Njezino javljanje nije se svidjelo Stefanu Kinzeru iz New York Timesa te joj preko novina poručio da je u trenutku masakra ona sjedila u Beogradu, a na kraju se javila uživo i rekla da su to najvjerojatnije napravili Srbi. ‘Ona to nikako nije mogla znati. Mislila je da je sveznalica, što jednostavno nijedan novinar ne može biti’, bila je poruka Kinzera.

A iako je izvještavala s najkrvavijih lokacija, gledajući stravične zločine, ostala je pri svojim načelima kada su je 1997. nazvali da otputuje u Pariz netom nakon što se doznalo da su princeza Diana i Dodi al Fayed poginuli u stravičnoj prometnoj nesreći. Odbila je to, ne želeći sudjelovati u nečem takvom, smatrajući da su paparazzi koji su ih naganjali i zbog kojih su izgubili živote učinili dovoljno zla.

Tijekom njezine bogate karijere vjerojatno su rijetki svjetski čelnici koje nije imala priliku ‘privesti’ pred kameru. Odradila je tako intervjue sa svim iranskim predsjednicima, uz iznimku Ebrahima Raisija, koji je prekinut, kako smo već spomenuli, zbog njezinog odbijanja da nosi maramu. Imala je čuveni telefonski intervju s palestinskim vođom Jaserom Arafatom, bila je jedna od dvoje nezavisnih novinara koji su dobili priliku sjediti u sudnici tijekom suđenja Sadamu Huseinu, a bila je i posljednja novinarka koja je intervjuirala libijskog Muamara Gadafija u jeku Arapskog proljeća, prije negoli je ubijen 2011.

Ništa od toga što je radila, čemu je bila svjedok i s čime se suočavala nije je zastrašilo, niti je zbog ičeg poželjela ustuknuti. I sama je bila svjesna od početka da su novinari često mete raznih prijetnji.

‘Ili ih ubijaju ili ih zatvaraju, muče i ušutkavaju na razne načine. ‘To se dogodilo Širin Abu Akleh (koju su ubile izraelske snage dok je izvještavala sa Zapadne obale, op.a.), to se dogodilo dvjema hrabrim iranskim novinarkama koje su svijetu otkrile priču što se dogodilo s Mahsom Amini (Nilufar Hamedi i Elahe Mohamadi pisale su o smrti Mahse Amini i trenutno se nalaze u zatvori u Evinu pod optužbom da šire propagandu protiv Islamske Republike, op.a.). To je stvarnost koja je, prema mom iskustvu, započela u Bosni, jer tamo su novinari postali namjerna meta prvi put u suvremenoj povijesti. Novinari su i prije pogibali, no kao žrtve unakrsne vatre.’

Cijena svega što je tijekom godina radila za nju nije bila mala. Postoje svjetski lideri koji ne žele s njom sjesti za isti stol, u Iran joj je zabranjen ulazak još od 2009. godine, a sve iranske predsjednike intervjuirala je u inozemstvu. Tako je i intervju s Raisijem dogovoren u prostorijama Ujedinjenih naroda u New Yorku. Upravo zbog toga što se sve odvija na ‘neutralnom terenu’, Amanpour nije smatrala da se treba prilagođavati iranskim pravilima i nositi maramu.

‘Bio je to zahtjev bez presedana, posebno u Sjedinjenim Državama. Novinarka sam koja radi u slobodnoj i demokratskoj zemlji bez takvih pravila, propisa ili zakona. Ne želim to i neću to učiniti. Rekli su: ‘U tom slučaju nećete moći imati ovaj intervju’, a ja sam im odgovorila da mi je ‘u tom slučaju jako žao’. Morate shvatiti zašto sam to napravila. Ne želim da mi ijedna vlada, osobito strana, u zemlji u kojoj radim govori što da radim.’

U svom obraćanju javnosti na stranicama britanskog Voguea 2019., Amanpour je progovorila i o onome što mnoge zanima - kako je uspjela raditi i živjeti u ratnim zonama, a ona je priznala da je to bilo zato što je bila mlada, nije imala vezu ili brak niti djecu.

‘Osjećala sam se besmrtno. Čak i kada su ljudi ginuli oko mene, nisam mislila da se to može dogoditi meni. Intenzitet situacije i strast prema poslu često su se pretakali u osobne odnose. Bilo je tu puno ljubavi i seksa po putu. Tako su se formirale neke od mojih najvažnijih veza.

Kada sam s bivšim suprugom u 42. godini dobila sina, moj se stav promijenio. Moja jedina misao bila je kako da preživim jer me moje dijete treba. U meni se razvio potpuno novi skup strahova za koje nisam ni znala da su u meni. Počela sam ozbiljnije razmišljati o tome trebam li taj dan obući pancirku. Jednom kada dobijete dijete, cijeli vaš um, srce, duša i tijelo mijenjaju fokus i sve se podređuje njemu. Bila sam i svjesna toga da sam kao starija majka već toliko toga postigla da ne trebam biti heroj, da se više nikome ne trebam dokazivati.’

Upravo je nakon rođenja sina najviše osjećala grižnju savjesti, smatrajući da njezina česta izbivanja nisu dobra za njega. Zbog toga je, kada je Darius napunio 10 godina, donijela odluku - ratišta i javljanja uživo zamijenila je radom iz studija. Ipak, prije nekoliko godina priznala je da razmišlja o povratku.

‘Krajem 2018. rastala sam se od supruga, a sada, kada je moj sin odrastao, osjećam prazninu, zbog čega razmišljam da se ponovno vratim tamo. Vrijeme je za moj treći čin.’