Tek što je stigla u Izrael, odakle se javlja za CNN, Clarissa Ward je u posljednji trenutak izbjegla tragediju, kada su tijekom javljanja uživo iznad glave nje i njezine snimateljske ekipe proletjele rakete koje je ispalio Hamas.

No nije to prvi stres koji je proživjela jer ova 43-godišnja CNN-ova glavna međunarodna dopisnica već godinama izvještava upravo iz najvećih ratnih zona, ne razmišljajući o tome da na nekoj od lokacija može izgubiti život, zbog čega bi bez majke ostalo njezino troje maloljetne djece.

Plavokosa novinarka, koja je tijekom godina naučila i sve tajne života i rada u arapskom svijetu, prilagođavajući se tamošnjim običajima, svoj je poziv odabrala još kao tinejdžerica nakon što je, kako je otkrila u svojim memoarima ‘On All Fronts’, popušila džoint. Stajala je napušena u kupaonici u prijateljevoj kući kada je shvatila: ‘Neću pisati romane ni snimati filmove, niti ću biti velika umjetnica. Mogu razumjeti ljude i znam kako prenijeti njihove ideje. Bit ću komunikator.’

Iako je trebalo neko vrijeme da ostvari svoje snove, zanimljivo je da nitko nije mogao ni sanjati da će Ward od djevojčice koja je odrastala u najprivilegiranijim krugovima u New Yorku i Londonu, pohađajući privatne satove klizanja, baleta i jahanja, postati ratna reporterka.

Njezin je otac bio investicijski bankar i bivši član veslačkog tima Cambridgea dok joj je majka bila dizajnerica interijera za one najbogatije. Do osme godine promijenila je čak jedanaest dadilja, pohađala je dva internata, uvijek se osjećajući kao autsajder, i baš ništa nije upućivalo na to da će se desetljećima kasnije odjevena u abaju voziti na motoru sa sirijskim borcima ili pokušavati pobjeći od pucnjave na području na kojem je samo dan kasnije ubijena američka novinarka Marie Calvin.

U svojim memoarima otkrila je sve o svojim iskustvima dopisnice u ratnim područjima, ali i neke privatne detalje, kao što je onaj da je bila dvojnica Ume Thurman u filmu ‘Kill Bill’.

Karijeru je započela kao stažistica u Moskvi, radeći za CNN. Odluka je bila logična jer je u to vrijeme studirala ruski jezik. Potom se pridružila noćnom desku Fox Newsa, što je opisala kao najnižu stepenicu na kojoj neki novinar može biti. Radila bi od ponoći do devet ujutro, a potom bi otišla do Brooklyna kako bi sa ženom iz Jemena učila arapski.

‘Maltretirala sam svoje nadređene da me pošalju u Bagdad i nakon godinu i pol sam im dosadila. Tada više nitko nije želio ići tamo, bila je to godina nakon invazije, pa su me pustili’, prisjetila se i dodala da je nakon toga dala otkaz i postala freelencer, preselila se u Beirut i radila na relaciji Beirut-Bagdad.

Nakon što je više od desetljeća radila za televizijske kuće Fox, ABC i CBS, Ward je svoju sreću ponovno pronašla na CNN-u, zahvaljujući kojem je izvještavala iz Iraka, Libanona i Jemena, živjela u Moskvi i Pekingu, javljala se iz Ukrajine, ali i iz Gruzije tijekom ruske vojne ofenzive, a bez nje nije prošao ni cunami u Japanu.

No svjetsku slavu donijela joj je tek priča snimljena prošlog ljeta u Kabulu, kada se pred kamerama svađala s vođama talibana oko prava žena i to nakon što su od nje tražili da se makne. ‘Ne mogu reći da je novinarstvo postalo opasnije, ali ću reći da je sve više mojih kolega i prijatelja izgubilo živote izvještavajući o sukobima.’

Kako je otkrila u jednom od svojih brojnih intervjua koje je dala, njezin život promijenio je 11. rujna i teroristički napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku. ‘Taj trenutak poljuljao je moj svijet i okrenuo mi život naopako. Nakon toga sam shvatila da se toliko toga događa u svijetu, a ja o tome nisam imala pojma. U tom trenutku znala sam što želim raditi i čime se želim baviti. Znala sam da želim otići u samo središte kako bih doznala zašto se događaju takve stvari i tko je odgovoran za to.’

No odlazak na takva mjesta te svjedočenje najstrašnijim stvarima ostavljaju i goleme posljedice i traume. Upravo zbog toga morala je pronaći način na koji će samu sebe zaštititi od toga. ‘Prije djece sam se često osjećala odvojenom od svog života, no danas, koliko sam god iscrpljena ili depresivna, kada vidim svoju djecu, uvijek ih čvrsto stisnem uz sebe. Oni su moj izvor ljubavi, kao gejzir. Ne možete ga kontrolirati, ne možete ga zgnječiti, jednostavno je tu, prekrasan i stvaran.’

A iako se čini da bez razmišljanja ostavlja svoju djecu i na prvo mjesto postavlja posao i izazove, u memoarima je otkrila da to baš i nije tako. Priznala je da zbog svega osjeća veliku krivnju. ‘Mislim da je ženama puno teže, iako smo jako dugo govorili da mogu imati sve, da mogu imati i sjajnu karijeru i biti majke, no stvarnost je da ne možete imati sve u isto vrijeme. Sve se svodi na to da ako briljirate u svojoj karijeri, onda osjećate užasnu krivnju kao roditelj, a ako ste divan roditelj, onda kao da niste prisutni na svom poslu. Ne radi se tu samo o izvještavanju s ratišta, mislim da se sve žene koje imaju karijeru, a uz to su majke, osjećaju tako.’

Ne radi se tu samo o izazovima savršenog spajanja majčinstva i karijere - priznala je i da joj je u počecima bilo iznimno teško kao reporterki. ‘Kada sam počinjala, često bih se kao mlada i atraktivna žena zatekla u situacijama u kojima sam morala koristiti svoj šarm, ali i one iz kojih sam se morala izvući s osmijehom na licu. To je iznimno naporno i gubitak vremena, jer jedino na što bih se trebala fokusirati je posao’, priznala je Ward i tada potvrdila ono što je već napisala u svojim memoarima - da ju je sin libijskog diktatora Moamera el Gadafija, Saif Gadafi, seksualno uznemiravao.

‘O tome sam pisala zato što on niti u jednom trenutku nije rekao da je išta od onoga što govori off the record, a način na koji se odnosio prema meni bio je ponižavajući. Mene to nije traumatiziralo, no zasmetala mi je arogancija s kojom je pretpostavio da će mu se zbog toga tko je svaka žena očajnički baciti pod noge.’

Tijekom njihovog susreta, Saif Gadafi joj se trljao o nogu, zbog čega mu je ona, bez puno razmišljanja, pljunula u lice. ‘Sve to zapravo govori o tome kako moć kvari ljudske umove. To nije samo epizoda o svojevrsnom slavnom sinu diktatora koji pokušava ispipati mladu novinarku u stražnjem dijelu automobila, već je to priča o tome kako će ljudi s previše moći slobodno iskorištavati one slabije.’

Govoreći o svojim javljanjima uživo, priznala je da zbog gledatelja nanosi minimalni make-up, no ne želi izgledati seksi ili lijepo. Za razliku od Oriane Fallaci, koja je ruž za usne smatrala svojim moćnim saveznikom, Ward misli da mora izgledati pristojno, ali i da postigne to da njezin izgled ne odvlači pažnju s onoga što je važno. ‘Želim da se ljudi fokusiraju na priču, ne na moju raspuštenu kosu ili topić koji nosim.’

Ipak, ono što je prije braka često znala koristiti lažni je zaručnički prsten samo da bi si olakšala život na terenu. Naime mnoge reporterke nose lažno vjenčano ili zaručničko prstenje kako bi izbjegle spolno uznemiravanje.

‘Prije braka sam izmislila da imam zaručnika jer mi je to jednostavno olakšalo život. Kažeš ljudima da si zaručena i onda te više ne gnjave. Tako sam i kada sam radila na tajnom zadatku morala izmisliti čime se bavim. Tijekom puta u Siriju izmislila sam da sam dekoraterka i da kupujem antikni namještaj. Istina je da kao novinar želiš biti što transparentniji, no ponekad ipak moraš ubaciti bijelu laž da bi se ljudi osjećali ugodnije.’

Danas je u sretnom braku s Philippom von Bernstorffom, upraviteljem fondova kojeg je 2007. upoznala na večeri u Moskvi. Vjenčali su se 2016. u vijećnici u Chelseaju, a upravo zahvaljujući njemu uspješno usklađuje posao i majčinstvo. ‘To je kao vječito žongliranje. Moraš organizirati posjete liječniku, igre kod prijatelja, aktivnosti. To je itekako teško kada se baviš ovime čime se ja bavim, a osobito je teško kada se dijete razboli’, rekla je majka trojice sinova, Caspara (2), Ezre (5) i petomjesečnog Alexandera.

Upravo su oni i razlog zbog kojeg je odlučila napisati memoare, a kako bi oni jednoga dana shvatili sve o njezinom poslu i koliko je mrzila to što mora biti odvojena od njih.

‘Ono što se s vremenom naučite nije da eliminirate strah, jer on postoji s dobrim razlogom. Morate ga naučiti kontrolirati, osigurati da racionalni dio mozga bude taj koji odlučuje i donosi odluke te se pokušava izvući na sigurno nakon što ste, u idealnom slučaju, obavili posao koji ste došli odraditi.’

A ono čega je i sama svjesna i zbog čega je najviše tužna trenutak je u kojem se kamere ugase. Jednom kada novinari odu, nestane i pozornost svijeta. Ljude koji ostaju u ratom pogođenom prostoru više nitko neće spasiti - ni UN, ni Amerikanci, ni cijeli Zapad, kao ni svjetske organizacije.