Život Bena Foglea itekako je zanimljiv, a njegov dokumentarni serijal 'Ljudi od divljine' omiljen je i u Hrvatskoj. Ovaj Britanac sa snimateljskom ekipom putuje po svijetu i snima priče o ljudima koji su odlučili ostaviti sve i preseliti se u divljinu.

Hrvatsku je Fogle posjetio i kako bi snimio priču o našem Nikoli Boriću, čovjeku koji je ostavio karijeru uspješnog trenera i otišao živjeti kao pustinjak na Papuk. Kroz razgovor sa svojim gostima, pa tako i Borićem, otkrio je razloge njihovog napuštanja svega onoga u čemu su do tada uživali, ali i odgovor na pitanje svih pitanja - je li ih ta odluka na kraju usrećila.

Zbog svega toga ne čudi i nevjerojatan interes javnosti da dozna sve što može o Benu Fogleu, koji sa suprugom Marinom živi u Buckinghamshireu. Njihova djeca, Ludovico i Iona većinu vremena provode u internatu, posjećujući roditelje u vrijeme kada su praznici.

U jednom podužem intervjuu, kojeg je prošle godine dao za britanski Telegraph, Ben Fogle raspričao se o brojnim zanimljivim stvarima, prisjećajući se prvenstveno djetinjstva, a uspomene ga, kaže, vežu uz Kanadu, gdje je provodio ljeta s pokojnim djedom i bakom.

'Najsretnija sjećanja bila su u kanadskoj divljini. Nije to bila duboka divljina, ali bilo je to ruralno jezero s kolibom koju je moj pokojni djed Morris izgradio vlastitim rukama. Nije bilo potpuno izvan mreže, imali smo struju, ali sve je bilo rudimentarno. Bilo je vrlo jednostavno. Obožavao sam kanu koji je moj djed sam napravio. Bilo je to vrlo praktično iskustvo. Apsolutno sam to obožavao. Sjećam se kako sam bio tužan na kraju ljeta, kada sam se morao vratiti u London.'

Dan kada je zaprosio Marinu

Govoreći o tome, nije mogao ne sjetiti se i najboljeg dana života, kojeg se još uvijek rado sjeća. Bilo je to, otkrio je, u siječnju 2006. kada je s Jamesom Cracknellom stigao na Antiguu nakon veslanja preko Atlantskog oceana.

'Ušli smo u dva ujutro, na kraju vrlo teškog, emotivnog nekoliko mjeseci na moru, za koje sam mislio da nikad neće završiti. Nisam mislio da ćemo prijeći ciljnu liniju. Nisam mislio da ćemo preživjeti. Bila je to kulminacija mnogih emocija. Mislio sam da moja obitelj misli da smo mrtvi. Doći u luku i vidjeti da je cijela naša obitelj tamo - nismo znali da će svi biti tamo, jer nismo imali komunikaciju. Bila je to mješavina zadovoljstva i olakšanja - ne mislim da sam ikad imao sve te emocije u jednom jedinom iskustvu. I ne mislim da ću ikad ponovno imati iste osjećaje. Prvo sam zagrlio svoju obitelj, a zatim tadašnju djevojku Marinu. Tada sam joj zaprosio, bila je tamo s mojim roditeljima, sestrama i najboljim prijateljima.'

No, kaže kako i nije baš sve u njegovom životu bilo tako divno i krasno. Kao najgore sjećanje iz djetinjstva uvukao mu se život u internatu Bryanstonu, privatnoj školi u Dorsetu. Priznaje kako je to bilo dugo razdoblje te je patio od nostalgije za domom, ipak, kaže, s druge strane to ga je i očvrsnulo za život daleko od kuće.

Najgori dan u životu

'Došao sam iz vrlo sretnog doma s puno životinja, puno pasa, sestara, bio je to vrlo živ dom, i vrlo brižan, sretan dom. Nedostajalo mi je sve. Nedostajao mi je život u tatinoj veterinarskoj klinici, nedostajali su mi psi. Nedostajale su mi moje dosadne sestre. Nostalgija se osjeća poput slomljenog srca. Jedini osjećaji s kojima to mogu usporediti su kada vas slomi voljena osoba, kada vas djevojka ostavi. Ostanete emocionalno pomalo slomljeni.'

No, ipak, ništa se ne može mjeriti s danom kada su on i supruga Marina izgubili sina Willema. Maleni je rođen 2014. godine u 33. tjednu trudnoće kao mrtvorođenče, što je voditelja itekako slomilo.

'Marina i ja odlučili smo podijeliti naše iskustvo, kako bismo pomogli drugima da se pomire sa svojim gubicima. Ali to nije nešto na čemu se zadržavam žaleći sebe. Iako je važno zapamtiti da sam otac troje djece, ne dvoje, i iako su samo dvoje prisutni u mom životu, sjećam se da ih je bilo troje. Razlog zašto Marina i ja još uvijek pričamo o tome je jer su mnogi ljudi prošli kroz isto, mnogi su prošli i kroz puno gore. Biti iskren o onome što ste doživjeli, posebno ako imate naizgled šarmantan, privilegiran život kakav mi imamo, je važno. Svi doživljavamo teškoće u različitim oblicima. Nadam se da nećemo ponovno doživjeti nešto tako strašno. Život je turbulentan. I ima svoje vrhunce i padove. A to je sigurno bila vrlo niska točka.'

O bolestima i mesu babuna

Govoreći o putovanjima, otkrio je kako unatoč učestalim putovanjima, ali i vremenu provedenom u ekstremnim okruženjima, nikada nije dobio malariju ili koleru. No, neka iskustva, koja ne bi nikada želio ponoviti, ipak je doživio. Jedna od njih je lišmanijaza, bolest koja 'jede' meso', a koju je 'pokupio' 2008. u Peruu. Kaže kako je bilo 'prilično gadno' te da je proveo mjesece prikovan za krevet.

'To je zanemarena bolest, koja ubija desetke tisuća svake godine, ali nema novca za istraživanje jer je ne dobiva dovoljno ljudi koji imaju novac. Za farmaceutske tvrtke nema novca u pronalaženju cjepiva ili liječenja. Jedini tretman ostaje staromodni oblik kemoterapije, koji uzimate na isti način kao i kemoterapiju. Ostavlja vas u prilično lošem zdravstvenom stanju jer vas truje. I morao sam to proći dvaput. I to mi je ostavilo blagi PTSD kada su u pitanju džungle.'

Uz bolest, bilo je i hrane koja mu je itekako 'teško pala', a najgori obrok bio mu je meso babuna, koje je morao jesti u Tanzaniji, kada je snimao emisiju s plemenom Hadzabe.

'Postoji pretpostavka da ako ste privilegirani, a ja potpuno priznajem da jesam vrlo privilegiran, nekako ste imuni na patnju ili teškoće ili tugu. I nadam se da govoreći iskreno o svojim iskustvima, bilo da se radi o disleksiji, nostalgiji, gubitku, to humanizira te stvari za sve. U konačnici, mi ljudi svi imamo iste emocije, svi osjećamo bol, gubitak, tugu i anksioznost. Osjećam da to nadilazi klasu, ili bogatstvo ili privilegiju - ali neki ljudi će se jednostavno ne slagati s vama radi samog neslaganja', zaključio je Ben Fogle.