Veljko Bulajić s pravom je nosio titulu jednog od najvećih filmskih redatelja s ovih prostora, a zahvaljujući filmovima koje je snimao bio je i kinematografski rekorder bivše Jugoslavije. Njegova ‘Bitka na Neretvi’, premijerno prikazana 1969., bila je jedan od deset najboljih ratnih filmova u svjetskoj kinematografiji i samo u bivšoj Jugoslaviji pogledalo ju je više ljudi nego sve ostale jugoslavenske filmove snimljene i prikazane između 1945. i 1990. godine.

‘Bitka na Neretvi’ bila je najskuplji film u Europi i jedan od najskupljih u to doba u Americi, a njegova priča dirnula je i slavnog Pabla Picassa te je odlučio naslikati plakat za njega. Original je Bulajić čuvao na sigurnom i uvijek je govorio da ga nema namjeru prodati, stoga je vjerojatno ostavljen u naslijeđe njegovoj obitelji.

Priča o upoznavanju dvojice velikih umjetnika uistinu je zanimljiva, a seže u 1964. godinu, kada je u Monte Carlu premijerno prikazan njegov film ‘Skopje 63’ o potresu koji je pogodio taj grad. Picasso je pokraj Monte Carla imao imanje na kojem su ga posjećivali prijatelji, a među njima je bio i član Francuske akademije znanosti i umjetnosti Marcel Achard, te godine predsjednik žirija u Monte Carlu. Upravo je on Picassa poveo na festival i upoznao ga s Bulajićem na svečanoj večeri.

Kako se kasnije prisjetio Bulajić, bio je to kratki razgovor tijekom kojeg mu je Picasso čestitao, stoga ne čudi da se dvoumio kada mu je kolekcionar Paolo Fuscagni predložio da kontaktira s umjetnikom i zatraži od njega da mu napravi plakat za ‘Bitku na Neretvi’. Fuscagni je bio uvjeren da će se Picassu priča sviđati, a kontakt je Bulajiću bio zajednički poznanik, redatelj Yves Boisset. Picasso nije pristao na prvu, već je tražio da mu se pošalje gotov film, a iako on nije bio završen, Bulajić je uspio skupiti sat i pol materijala i poslao ga umjetniku.

Dva mjeseca kasnije Picasso mu se javio i rekao da je završio plakat dugačak 108 i širok 52 centimetra. Bilo je to samo četiri godine prije njegove smrti i zanimljivo je da za to nije želio nikakav novac. Ipak, Bulajić mu je kao zahvalu, znajući za Picassovu ljubav prema dobroj kapljici, poslao 12 boca najfinijih vina s područja bivše države.

Iako nije naplatio ništa, imao je uvjet te je dopustio tek 80 otiska plakata koji su, među ostalima, dobili glumci Franco Nero, Orson Welles, a legendarni Yul Brynner, poznati kolekcionar, tražio je čak dva primjerka.

Premijera u Louvreu

Koliko je Bulajić bio cijenjeno ime u svjetskoj filmskoj industriji, govori i podatak da je premijera njegove ‘Kozare’ održana ni manje ni više nego u pariškom Louvreu, a potom i u Staljingradu na minus 35, kada je za zahvalu dobio kutiju s grumenom zemlje s posljednje točke do koje su došli Nijemci u napadu na taj grad.

Bulajić je imao čast upoznati se i s Ronaldom Reaganom u doba u kojem je on još bio guverner Kalifornije. Njega je na premijeru ‘Bitke na Neretvi’ na Beverly Hillsu doveo Brynner, a iako su ga mnogi nazivali ‘Titovim redateljem’, tvrdio je da ga je upoznao tek nakon što je snimio neke od svojih najvećih filmova.

Kako je otkrio, upoznali su se na poziv tadašnjeg direktora Tanjuga te mu je Tito prilikom razgovora o novom projektu koja bi pratio bitku za ranjenike rekao da ima njegovu podršku te da može računati na njega.

Nakon što je film bio spreman za snimanje, smatrao je da je u redu poslati scenarij Titu na čitanje. Poslao ga je, a Titovi suradnici organizirali su susret, no pola sata uoči sastanka rekli su mu da je sve dobro, no da ne valja to što nigdje nema Titova lika.

Susret s Titom

Tek tada dobio je priliku susresti se s Titom i rekao mu da se ne slaže s njegovim suradnicima, pojasnivši mu svoju viziju. ‘On je malo šutio, pa rekao da nastavim po svome, a da s njegovim savjetnicima više ne kontaktiram’, ispričao je svojedobno Bulajić i dodao da je ‘Bitka na Neretvi’ jedini film u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao cenzorsku oznaku.

Tito je film pogledao 29. studenog u Sarajevu s Jovankom, a iako je bio najavljivan i dolazak Sophie Loren, ona se nije pojavila. No glumačkih zvijezda nije nedostajalo, a došli su Yul Brynner, Orson Welles, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić i mnogi drugi…

Svađa s Douglasom

Dobar prijatelj bio je i s Kirkom Douglasom, iako su se 1980. ozbiljno posvađali na filmskom festivalu u Cannesu, kaka su bili članovi žirija. Douglas je smatrao da ta čast treba pripasti mjuziklu ‘Sav taj jazz’ Boba Fossea, a Bulajić je bio naklonjen ‘Kagemushi’ Akire Kurosawe.

‘Kirk je bio težak čovjek, vrlo čvrst u svojim stavovima. Ako je on nešto odlučio, to je moralo biti tako. Posljednji sastanak započeli smo dan uoči dodjele nagrade, oko 17 sati’, prisjetio se nakon Douglasove smrti Bulajić, otkrivši da je tog trenutka čitav festival doveden u pitanje. Situacija je bila na rubu incidenta, no na kraju je Bulajić, uz pomoć Monice Vitti, uspio Douglasa nagovoriti na kompromis te je tada prvi put glavna nagrada podijeljena na ‘Sav taj jazz’ i ‘Kagemushu’.

No ono što je važnije je da je tada počelo njegovo veliko prijateljstvo s Douglasom te ga je čak nekoliko puta doveo i u Hrvatsku.