Tijekom pandemije i izolacije Božo Vrećo nije mirovao. Napisao je novu knjigu i iznjedrio album 'Lachrimae' (Suze), šesti izdavački dragulj sa sjajnih 11 interpretacija preplitanja svježeg viđenja kultnih pjesama, poput 'Kad ja pođoh na Bembašu', 'Oj, jesenske duge noći', 'Što te nema', 'Emina' i drugih, dalmatinskog, bosanskohercegovačkog, makedonskog, turskog i španjolskog melosa, onih koje lome dušu na najsitnije dijelove, uz fascinantno sviranje Edina Karamazova, suradnika na albumu. Poklonio je svojoj publici još jedan zagrljaj kroz glazbu, a publiku će zagrliti i koncertom u Zagrebu.

Vraćate se u Lisinski nakon dvije godine. Kakvu glazbenu večer pripremate ovog puta? Tko će od glazbenika biti s vama na bini?

Zapravo, uvijek je poseban pristup za taj koncert. Bit će to moj sedmi nastup u Lisinskom, što je moj broj, iza kojeg je sjajna organizacija zahvaljujući Martini Kašljević i njezinu timu. Glazbenici su birani srcem, kao i uvijek do sada, kao netko tko jako duhovno i emotivno korespondira sa mnom, koga osjećam i svojom porodicom. Dakle to su vrlo povjerljivi ljudi, oni koji nemaju direktan kontakt sa sevdahom osim onog world music težišta na kojem djeluju u svijetu. Dolaze iz Njemačke, Turske, Bugarske, Makedonije, Srbije, odasvud! Ljudi su to koji donose nešto svoje, koji su rasterećeni uvriježenog principa da nešto mora biti određeno od A do Ž. Dakle to nikad nije gaža, to nikad nije koncert. To je vrlo specifičan koncept katarze, oslobađajućeg pristupa koji na svaki način rasterećuje ljude bilo kojeg vremena, a živimo u vrlo ograničenom, frustrirajućem, stisnutom vremenu. Mislim da na tim koncertima ljudi doživljavaju preobrazbu samih sebe i unutrašnju harmonizaciju bića. Ako dođete do odgovora tko ste i što želite od života, to je moj cilj, moto.

Kako ste održavali probe s obzirom na razasutost glazbenika?

Zapravo nemam probe. Pojavim se na tonskoj probi, na kojoj se uštima zvuk i eventualno, ako dođe do nekih izmjena, nešto promijeni. Proba može trajati dva, tri sata, ovisno o potrebama, ali naravno da se ranije čujemo, imamo neki koncept, neku širu storiju, priču koje se držimo na neki prividan način. Ali ja uvijek ubacujem nešto novo. Mijenjam izlazak, njihovu interakciju, puno improviziramo, dirigiram na samom koncertu. Dakle to su tonski valovi koji se događaju onog trenutka u kojem vi gledate, osjećate tu muziku koja se stvara. I vi ste dijelom stvaratelj te muzike. Moja publika nije odvojiva cjelina, nije netko tko promatra, tko ništa ne daje. Puno uzimam od svoje publike. Uzimam, i to polifono, kroz prožimanje, estetiku davanja. Zar može biti nešto ljepše od toga? To je vrlo uzvišen čin davanja uzvišenog sebe.

Što prvo pomislite kada izađete pred publiku, imate li neke rituale?

Uvijek sve krene s molitvom Univerzumu, Bogu. Njima zahvaljujem na daru, glasu, na mogućnosti da sam samog sebe pronašao i da mijenjam druge ljude na bolje, da prihvate sebe, jer je to glavna promjena. Ali uvijek izađem potpuno ushićeno, kao dijete kojem pokloniš najdražu igračku i kojem ostaviš tu igračku u bašti da samo dođe do nje. Eto, točno tako se ja razveselim svojoj publici. Izletim jednostavno kao da me neka nevidljiva sila iznese na scenu, onako krilato, božanstveno. Razmišljam uvijek i o tom vizualnom - što ću imati na sebi, što ću odjenuti. U zadnje vrijeme to su svilene haljine, one koje lepršavo dočaraju moju preobrazbu. S druge strane jako mi je bitno da postoji nešto mitološko, nešto spiritualno, ono što ne možeš vidjeti na drugim koncertima. Ne radim to da bih bilo kome ugodio, podilazio. Radim to zbog samog sebe jer ja sam negdje napola mitološko biće, tako doživljavam sebe. Jednom nogom sam raspjevani Pan i jakost Kentaura, hrabrost Minotaura, ženstvenost neke Amazonke koja može sve, koja doslovno sve negativno razruši ispred sebe i samo prihvati ljubav, ljubav, ljubav.

Što napravite kad siđete s bine?

Dobro znate da ne spavam poslije koncerata. Još su dugo tu euforija, adrenalin. Ta emotivna razmjena mene i publike još me dugo drži. Onda mi stižu poruke, snimke koje odmah objavljujem na Instagram storyju, dolaze mi ljudi i nose zagrljaje. Iskreno se nadam da će poslije Lisinskog biti tih zagrljaja jer zaista želim njihovu blizinu, njihovu intimnu pričicu koju mi šapnu na uho, podijele je sa mnom. Jer ja sam kao Pandora, sa mnom ta tajna ostaje zatvorena i oni su sigurni da su učinili neki pomak u svom životu. Tako da sam kolektor, sakupljač duša, te njihove esencije emocija, svega onog najvrjednijeg što mi se povjeri s punim povjerenjem. Trebaju mi taj uzvrat, zagrljaj, razmjena i zahvalnost koju mi iskažu, kao i ja njima, kroz svaku gestu, pjesmu, svaki trzaj.

Nije vas strah korone, zaraze?

Imao sam koncerte u Stuttgartu, Münchenu, gdje nije bilo moguće da se grlimo, međutim hotel je bio doslovno preko puta dvorane i onda sam samo preusmjerio ljude ondje. Jer znate, neki su došli s poklonima, buketima cvijeća, kako da ih ne zagrlim? Kako da ljude koji su prošli više stotina kilometara dolazeći iz Poljske u Njemačku ne privučem sebi i ne kažem im hvala? To je najmanje što mogu. Ti su koncerti bili predivni, ljudi su i plakali i jecali, kao i uvijek na mojim koncertima. Znali su se nasmijati, podići ruke u zrak i povikati moje ime, pa negdje osjetim kao da su im ruke probile vrh dvorane i prošle u oblake i otišle u neku drugu dimenziju. Jedino što mogu reći je da sam zahvalan na toj pažnji Svevišnjeg, tome da me nikad nije ostavio na cjedilu, napustio, a moje je koncerte učinio izvanvremenskim. Uvijek su izvanvremenski.

Svjetski mediji nazvali su vas ikonom slobode, anđeoskim glasom koji miluje duše i otvara srca. Što vam publika koja vas sluša na nekom nastupu 'vani', a koja ne razumije jezik na kojem pjevate, najčešće kaže nakon koncerta? Što je to što oni vole u sevdahu?

Oni to osjete. Znate, kad slušate nekog afričkog, iranskog izvođača ili bend, ne tražite da vam analizira tekst koji izvodi. Ali na osnovi njegove interpretacije, melodije, tuge, veselja i nade točno prepoznaš sebe i neku svoju priču, zaboravljenu ljubav, proživiš život kroz te pjesme. Sjećam se nekih svojih koncerta, sad ste me podsjetili na to, u Tasmaniji, Australiji... Nema gdje nisam bio! Jednom prilikom svirao sam u crkvi s dvjesto svijeća u Bernu. Došlo je desetero Balkanaca, ostalo su bili Francuzi, Švicarci. Oni su upali u takvu mantru da sam komunicirao s njima preko nekih svojih pripjeva, a oni su mi odgovarali, mantrali sa mnom. Cijeli koncert prošao je - božanstveno. Vani je bila vijavica, padao je snijeg, čule su se pahulje kako udaraju o prozore. Sve je to muzika, božanska promisao koju doživljavam na nekim koncertima. U Kastvu su se prije koncerta čuli zvono i ćuk koji mi drži tercu... To su neke neobjašnjive stvari, ali moraš uživati u njima, prepoznati, prigrliti, cijeniti sve što se događa. Nije umjetnost to da izađeš na binu, odradiš koncert i izbrojiš novac. Živimo od toga, ali to nije poanta. Poanta je da umjetnost živi kroz tebe i ovog trenutka dok razgovaramo.

Otkud u vama snaga, bunt i hrabrost da gajite svoju slobodu izraza jer još uvijek živimo, kako ste maloprije spomenuli, u vremenu koje je vrlo 'ograničeno, frustrirajuće, stisnuto', u mentalno zatvorenim sredinama, što se vidi po rigidnom stavu velikog broja ljudi.

Odrastajući sam morao puno tih ožiljaka odnjegovati, izvidati rane. Imao sam podršku majke, koja je uvijek bila uz mene, moj oslonac, inspiracija, moja muza. Ali to nije dovoljno. Moraš odrasti jednog dana i prepustiti se svijetu, vizuri svog života. Jer svaki roditelj pomalo usmjerava svoje dijete na neke raznolike načine. Međutim ja nisam bio dijete koje pristaje na kompromise. Uvijek sam osjećao revolt, bunt prema sredini, glazbi koja se slušala, umjetnosti koja se plasirala, prema ponašanju, komunikaciji između ljudi. Nisam nikad želio da me netko smatra manje vrijednim zato što imam jaku ženu u sebi, jakog muškarca, ali i dijete. Ta trojaka slika mene oduvijek je živjela, samo što je ona s vremenom rasla, stvarala moj mikrosvijet koji je prerastao u makrosvijet. Stvar je u tome da se nikada nisam bojao. Bilo je suza, patnje, tuge, odrastanja u maloj sredini, uz ratno doba, neimaštinu, snajpere, glad, ali ono čega nije nedostajalo je ljubav. Moja majka bi danju sakrila šivaću mašinu da se ne bi čulo da je netko u kući jer nismo znali tko će proći pokraj nje, bila su to nemirna vremena. Onda bi oko ponoći uzela to klatno od mašine i šivala nam haljine od zavjesa i mi smo ujutro, imali nešto pojesti ili ne u tom ratnom razdoblju, dobili nove haljine. I tako smo se odjenuli kao četiri vile, mama, sestre i ja, i živjeli smo ljubav. Ta me ljubav nikad nije napustila. Kroz sve što sam prošao u zadnjih deset godina, a vi vrlo dobro znate da je tu bilo takvih stradavanja, golgota, turbulencija, nikad nisam posumnjao u sebe, svoju kvalitetu i svoj stav, svog tog malog, ali velikog Božu Vreću.

Za vrijeme mučnih i neizvjesnih mjeseci napisali ste knjigu.

Svjetlo dana ugledat će iduće godine, a čekam da se svi potpuno oslobodimo svega što ima prefiks korone. Knjiga se zove 'Lakrimarium' i potječe od antičkih bočica s kojima su najčešće žene, i ne samo žene, sahranjivane, a u njima su pohranjivane njihove suze. Znači, one bi oplakivale svoje drage, najmilije i suze u tim staklenim bočicama sahranjivane su na njihovim grudima kao nešto najvrjednije u zagrobnom životu. Taj 'Lakrimarium' je sevdah, taj 'Lakrimarium' sam ja. Sve moje suze pronaći ćete unutra i jedva čekam tu knjigu.

Prošle godine objavili ste novi album 'Lachrimae'. Jeste li se dvoumili oko toga, razmišljali da možda sačekate bolje vrijeme?

Ne mogu reći da to nije bilo vrijeme da stvorim album. Bilo je to vrlo ekstatično stanje za nas, transverzalno poimanje svega oko nas i nas samih, tako da smo kroz taj album ojačali, negdje smo se sljubili. Sve ono što nismo zagrlili proteklih godinu dana, kroz pjesme smo zagrlili jedan drugog i sve ljude kojima smo poklonili taj album. 'Lachrimae', kao suze, poklonili smo na sve četiri strane svijeta. Svaki ton koji je odsvirao Edin Karamazov, kao moj vrstan prijatelj i sjajan glazbenik, pjev je cvrčaka na ljetnom polju. I svaka nota, dodir nokta na žici osjete se kao jecaj, kao rosa, suza, uzdah, kao sveprisutnost. Tako da je raditi s njim uvijek zadovoljstvo, prožimati se s njim i stvarati muziku zaista je dar. Stvorili smo već poznate melodije, one koje su imale aranžmane i tekstove zapisane na možda iskrivljen način, karikirane kroz vrijeme. Međutim mi smo se vratili originalnom tekstu 'Emine', 'Što te nema' i svih pripjeva - i s Korčule, Brača, Mljeta - kao i otomanskih pjesama koje su govorile o neuzvraćenim ljubavima, seferskih uspavanki, tužbalica - i svime što smo otpjevali proželi smo balkanski niz kao nisku bisera, suza. To je 'Lachrimae', veliki uzdah koji imamo u sebi i kojeg se oslobodimo poslije slušanja albuma.

Rekli ste da album 'vraća mir u nama i oko nas, koji uzdiše i tješi, koji na svaki mogući način poručuje – sve će opet biti dobro dok je čistog srca u grudima'. Što vam je bio prioritet prilikom odabira skladbi i tekstova?

Vrlo smo ih nasumično birali. Čak smo ih birali po intimnosti i ljubavi pjesnika koji su ih pisali, po tragičnosti. Recimo, Aleksa Šantić nikad nije imao ništa s Eminom. Ona je bila njegova iluzorna ljubav, ali je volio drugu koju je kroz tu pjesmu vizualizirao, opjevao. Znači, bili su različite vjere, različitih staleža i njegova majka rekla je da će ga prokleti ako se oženi njome. To ga je obilježilo i napravilo jaz u njegovu životu, tako da nikad nije spoznao pravu ljubav. Živio je život čežnje koja se očituje kroz sve ono što je zapisao. Pokušao sam, nadam se da sam i uspio kroz svoju reinterpretaciju, svoj uzdah, krik, reći koliko ljubav treba da se posluša.

Jako ste povezani s majkom, ona je vaša snaga, uporište, utjeha i ljubav. Mnoge je dirnula vaša priča o njoj i njezinoj borbi s bolešću. Kako ste se nosili s time i kako je ona sada?

Bit ću najiskreniji kao vaš prijatelj i prema publici koja će čitati ovo - nije bilo izbora. Moje su sestre mogle podnijeti to na vrlo senzibilan način. Bile su uz nju, ali tu jakost one nisu mogle tako podnijeti. Njoj je trebala stijena, netko poput mene tko to može, tko je iza sebe imao puno takvih partija. To je za mene bio izazov - kako ću evoluirati u superbiće. To superbiće iznijelo ju je, oporavilo, darivalo ljubav dvostruko jaču nego što sam je ikad dao. Bog je zaista progovorio i učinio najčudesnije stvari da ona bude dobro. To je bio proces, trebalo je ostati stamen, čvrst, trebalo je vjerovati u sebe da to mogu. Na cijelom tom putu niti jednom Bog me nije napustio. Točno sam znao što činim, tko stoji iza mene i zbog čega je sve to. Dakle cijeli taj proces bio je proces osvješćivanja mene, onoga što nam je zaista važno u životu, za što zaista moramo naći vrijeme. Znate, u suludom vrtlogu, kad nas uhvate obaveze, okolnosti, situacije, društveni kodeksi i norme, upadnemo u takav vrtlog da nikad ne stanemo. I kad stanemo, okrećemo se u krug. Trebalo mi je to razdoblje da čvrsto stanem na noge i napravim temelj na kojem ona može izgraditi kuću s krovom od zvijezda.