O njegovoj karizmi, zavodljivosti i iskrenosti pisali su gotovo svi regionalni mediji, superlativima koji su prelazili granice zemaljskog kitili su ga renomirani novinari, a ode su mu pisale i brojne svjetske novine. New York Times je tog lirskog tenora svojedobno opisao kao čovjeka anđeoskog glasa koji dotiče srca i miluje duše, s čime bi se zasigurno složili svi koji su imali prilike uživati u njegovim koncertima, a 12. veljače nastupit će u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Vaši koncerti ostavljaju dojam nekog svečanog čina zbog dvorana u kojima pjevate i vaše odjeće, a u isto vrijeme su vrlo intimni. Kako izgledaju pripreme?

Da bi koncert bio takav kakav ste opisali, da bi imao tu čaroliju, magiju, tu intimnost i sinergiju moje ljubavi s publikom, on mora imati improvizaciju i spontanost tako da se naprosto pronalazimo u svakoj pjesmi - kad ja započnem, oni završe - i da se sve to prožima: i smijeh, i plač, i euforija, da se naježe i da nemaju nikakve kontrole nad svojim emocijama. Mislim da je to čar koncerta. Jer ako dođeš na nečiji koncert i samo sjediš te nijemo promatraš uz nekoliko aplauza, za mene tu nema nikakvog oslobođenja. A ja sam netko tko donosi oslobođenje i ljubav kroz svoje koncerte. Meni je to poanta, cijela motivacija i inspiracija. Nema tu puno pripreme. Naravno, odrade se neke profesionalne stvari koje se tiču tona, vokala i vizualnog ozračja, što je jako bitno, ali za sam program po repertoarskom nizu, za koji se uvijek trudim da ga promijenim, nastojim da naprosto teče kao rijeka. Naprosto da sve slobodno i fluidno cirkulira.

Što pripremate za Lisinski?

Uvijek kažem da ne mogu definirati svoje koncerte nikako drukčije nego čarolijom. To je naprosto susret mene i moje publike, ali tako intiman, bilo da je ispred mene tisuću i pol ljudi, četiri tisuće ili stotinu ljudi. Bez obzira na prostor u kojem nastupam, uvijek je ljubav presudna. I to je ono što me tjera naprijed. Naprosto se nikad ne mogu umoriti od te ljubavi. Ona je nezasitna, beskonačna. Većinu repertoara će činiti moje autorske pjesme, na koje su ljudi navikli, koje svi znaju, koje svi obožavaju, uz nekoliko evergrin sevdalinki koje uvijek umetnem kao dio programa. Gledam da bude puno improvizacije. Sa mnom će biti sedam glazbenika na sceni, različite energije, zvukova instrumenata, i mislim da jako dobro ide sa mnom taj spoj tradicionalnog i modernog, avangardnog. Haljina je već sašivena - svaki put sašijem novu haljinu za svoj koncert. Ovaj put je crna, a i prošli put bila je takva. Za velike koncerte obično biram crne haljine s različitim detaljima koji su spoj povijesti, mitologije, tradicije, a za svaki veliki koncert napravi se i posebna kruna jer s tom krunom na pijedestal stavljam ljubav. 

Svaki vaš nastup, bilo na Balkanu, bilo u inozemstvu, katarzičan je i za vas i za one koji su ispred vas. Otvarate se do krajnjih granica, bez imalo zadrške i straha pred publikom. Ostane li ipak nešto skriveno, ono što čuvate samo za sebe?

Nikad ne ostavim ništa za sebe. Ustvari, uvijek sve dajem i u ljubavi i u poslu. Kod mene ni nema razlike između privatnog ili javnog života, moj cijeli privatni život je izložen. Zbog svoje iskrenosti zapravo imam tako dobru komunikaciju s publikom koja me osjeća, koja mi se povjerava, piše. Vjerujte mi, dva, tri dana dok sam boravio u Zagrebu donosili su mi svaki dan pisma i poklone u hotel jer su saznali gdje sam odsjeo. To je kao holivudska priča koju živimo na Balkanu, a koju ja nisam tražio, nego se sama nametnula. 

I ne događa se baš svakom umjetniku.

Mislim da su se ljudi poistovjetili sa mnom i jer su osjetili kakva sam osoba. Osjetili su prisnost sa mnom i poistovjetili su se s mojom pričom. Osjetili su dobrotu, nježnost, suptilnost, dualnost. Sve je to njima dano kao evidentno jer ništa ne krijem. Kod mene je što na umu, to na drumu. Uvijek je sve transparentno, ali ljudi to danas posebno cijene jer nema puno toga. 

Nastupate po velikim dvoranama, a publika iz njih izlazi zadovoljnija nego onda kad je ušla. Tako visoke kriterije je vrlo teško izdržati. Koliko je teško uvijek držati taj standard?

To vam je kao kad glumac završi studij i onda dobije prvu ulogu. Ako je ona negativna, njega će to odrediti. Moj prvi koncert je bio na velikoj pozornici. Zapravo, s velike pozornice nikad nisam ni sišao. Dakle uvijek me prate jako eminentni prostori, bitne koncertne dvorane, divni sakralni objekti, tvrđave. To je stvarno bajkovito, nestvarno i blagoslov, a ja sam zahvalan Bogu i ljudima s kojima surađujem. To najčešće govori o tome kakva sam osoba za suradnju. Samo ne mogu podnijeti nepravdu i neprofesionalizam bilo koje prirode, ali koncerte u regiji radim s Tomislavom Kaščjevićem i imamo fantastičnu suradnju. O onima pak koje radim vani pregovaram sam, nemam menadžera, ali uvijek imam odličnu ekipu u određenim gradovima. Spremam se u Australiju krajem ožujka, u rujnu imam turneju po Skandinaviji, u listopadu u Kanadi i Americi. Sve je to odgovor na ljubav koju ti šalješ, a ona se mnogostruko vraća. Ovim poslom se bavim i naravno da živim od njega, ali ne nužno zbog novca. Morate svoj posao voljeti i gledati na njega kao na milost.

Nevjerojatno je to da ste samouki i da niste imali učitelja koji bi vas usmjerio. Je li vam danas žao zbog toga ili upravo suprotno?

Mislim da je to dar Boga, ali u tome je poanta. Ako odeš u neku krajnost, ako ideš školovati glas, to te odvede u neke kalupe, poprilično odredi. Ne mogu se kao osoba, niti kao umjetnik, izvođač svrstati u kalupe. Naprosto uvijek propagiram i živim slobodu. Za mene je sloboda krucijalna stvar. Čak mi je, vjerujte, bitnija od svega ostalog. Jer biti slobodan, odnosno imati osjećaj slobode i nesputanosti je neprocjenjiv. Smatram da je dobro da kad si samouk naprosto sam dođeš do svog izričaja. Slušajući doajene sevdalinki, koji su većinom preminuli, stvorio sam tehniku, a onda sam kroz prirodni način izvedbe i interpretacije oblikovao vlastiti stil i autentičan sam. Nemoguće me kopirati. Prepoznatljiva je boja glasa, a tu je i virtuoznost kojoj prilazim jer volim zakomplicirati pjesmu, a emotivno je tako obojiti da te dotakne.  

Tuga i radost dvije su glavne emocije sevdaha, balkanski saudade. Izgaramo u obje ove emocije, pretjerujemo u tome... Opet, čini mi se da uz sevdah mnogo više volimo tugovati, nego se radovati. Zašto je ljudima lakše tugovati?

Tuga nas više spaja nego ljubav. Suze nas uvijek dotiču ako imamo srce, dušu. Ta tuga nam je kao ljudskom biću usađena duboko i prati nas kroz život. Živimo u takvom ludom vremenu u kojem je sistem nesređen, puno je toga što nam ne odgovara, za čime žudimo, puno je njih koji se bave poslom što ga ne vole, koji žive s osobom koju ne vole ili koja njih ne voli, koji su usamljeni, koji su pristali na nešto na što se ne smije pristati. Znači, svi mi progovaramo nekim univerzalnim jezikom, a to je tuga. To je jezik koji, kad je kanaliziran kroz sevdah, stvara takvu melankoliju, patinu koja se kroz vjekove samo prelijeva. Ustvari, slijedeći taj niz stvaram svoje pjesme. 

Baš sam vas htjela pitati je li vam lakše i bolje stvarati kada patite ili kada ste sretni?

Jako sam sretna, euforična i srdačna osoba, ali tuga me nikad nije napustila. Negdje u sebi uvijek imam dovoljno tuge za inspiraciju, ali nisam tužna osoba. Uvijek pozitivno gledam na život, na ljude, situacije oko sebe, ali negdje svi moramo imati kutak za tugu. Trebamo imati vremena za radost i tugu jer u sinergiji, harmoniji tuge i radosti poanta je svega. Život nije ravna linija i ne možeš konstantno biti sretan. Nekad se mora nešto dogoditi da te rastuži. Na kraju krajeva, to ti govori da imaš emocije, da si ljudsko biće. Meni je za stvaranje jako bitno to da crpim iz takvih sudbina. Ne moraju se nužno meni dogoditi, ali sam recimo čuo nečiju ispovijed, pročitao je, istražio i na osnovi toga mogu stvoriti pjesmu koja će dotaknuti hiljade ljudi.

Tko danas najviše sluša sevdah?

Mene nikad nisu slušali zli ljudi, samo dobri. I mislim da je to definicija sevdaha - ne mogu ga slušati loši ljudi. 

Otvoreno govorite o svojoj seksualnosti i mnogima predstavljate izvor inspiracije da budu ono što jesu i da ljubav nikada ne treba nailaziti na osudu i neodobravanje. Smatrate li sebe svojevrsnim borcem za vidljivost transrodnih osoba na Balkanu?

Smatram se borcem za slobodu, da budeš to što jesi i za ljubav, ali ne nužno tako da budem dio nekog okvira. Najviše volim definiciju New York Timesa koji je nakon što je prvi put imao doticaj s mojom glazbom napisao da sam osoba koja je sinonim za slobodu. To je najbolja definicija. Kad živiš kao muškarac i kao žena - nemaš barijera. Tvoja glazba i ličnost nemaju barijeru, naprosto propagiraš da budeš to što jesi jer u ovom životu nema ništa bitnije od toga. 

Javno ste progovorili o bolnoj temi - raspadu vaše ljubavne veze. Kako ste uspjeli prebroditi taj stresan period?

Što god da mi se dogodi u životu, glazba i publika me spašavaju. To je moja inspiracija i moja snaga. Majka je uvijek uz mene, što god da se događa. I lijepo i ružno, ona će uvijek biti za mene glavna muza i potpora. Gledajući sve to, nemam vremena za tugu. O tuzi pjevam, ali nemam se vremena baviti njome. Kanaliziram sreću i gledam da sreća bude moj neki poticaj i nešto čime zračim. Samo pjevam o tuzi, ali je ne proživljavam i ne padam u depresiju. Naprosto nisam takva osoba, hrabro koračam naprijed i govorim o pozitivnim stvarima. 

Jeste li spremni za novu ljubav?

Uvijek sam spreman za ljubav. Uvijek volim i više nikad neću javno govoriti o svom ljubavnom statusu. Promislio sam o tome i govorit ću ubuduće o tome samo kroz pjesme. Samo ću reći da sam sretan, da volim, ljubim i živim svoj san. To je sasvim dovoljno.

Pored glazbe, slikanja i dizajniranja, bavite se pisanjem. Prvom knjigom postigli ste ogroman uspjeh. Pišete novu knjigu - o kakvoj je tematici riječ?

Pišem novu knjigu koja će biti jako pulsirajuća, emotivna i čini mi se da će moja druga knjiga biti ona koju ćete nositi kao amajliju. Najčešće će je žene nositi sa sobom, jer me žene obožavaju te dublje, intenzivnije osjećaju i vole. To će biti divna priča koja nas puno toga može naučiti, koja će se bazirati na poistovjećivanju sa mnom, s drugim sudbinama koje su nam slične, s krucijalno bitnim situacijama u životu koje nas prate i s kojima dolazimo u doticaj. Baš se radujem objavi te knjige, a ne znam kad će to biti jer još uvijek radim na njoj, ali me jako opušta, inspirira za sve. Od trenutka kad sam je počeo pisati samo su mi se lijepe stvari počele događati. Ona će biti kao almanah, ispovijest duše koja će se, nadam se, svima svidjeti.

Vizualni identitet, koji je svakako važan, opet vrlo spontano govori o vama. Tko se brine o njemu, vi sami ili imate neki tim?

Nosim jako malo stvari drugih dizajnera. Ono što nosim, a da je od drugih kreatora, trudim se da bude nešto posebno, unikatno te da je prepoznatljivo i minimalistički po izričaju. Dosta toga šijem i nastojim da ove godine izađe moja linija, nekoliko haljina koje će se moći naručiti preko moje web stranice. Ova godina mi je poprilično euforična, znači poprilično sam euforično ušao u sve projekte i nazire se puno toga novoga. Knjiga, novi album, puno koncerata, modna linija - što više reći?