U zagrebačkom klubu Močvara, epicentru alternativnih zbivanja, promovirate album 'Moj sevdah'. Čini se kako je odabir prostora pomalo neočekivan?

Volim underground prostore, one kultne i posebne koji imaju priču i super organizaciju, tako da Močvara i Jedinstvo, gdje smo morali prijeći zbog ogromnog interesa za koncert i kako bi svi ljudi mogli dobiti svoju stolicu, meni su jako inspirativni prostori i volim biti iznenađen odabirom prostora za koncert. Iduće godine nastupam na festivalu u Francuskoj gdje je scena planinska litica dok publika sjedi na travi i kamenju svuda okolo. Zar to nije genijalno?

Često nastupate u Zagrebu. Nedavno ste nastupili u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog koja je bila dupkom puna. Kako Hrvati prihvaćaju sevdalinku, osobito kada je vi pjevate a capella, što je rijetkost?

S posebnom ljubavlju i uvijek puno plaču što potvrđuju rasprodati koncerti gdje god da odem. Sevdah je dio i hrvatske tradicije, posebno ako znamo da je u Splitu zapisana jedna od prvih sevdalinki. Povezani smo neraskidivo i osjećamo emocije na isti način. Jako puno ljudi mi piše da ih je moja interpretacija vratila sevdahu, vratila na put s kojeg su negdje zalutali i to me raduje, jer ona biva svjetlost i kao takva putokaz.

Spomenuvši alternativni klub u kojem ćete nastupati, kakva su vaša iskustva vezana za mlade ljude i tradicionalnu glazbu. Koliko mladi zapravo obraćaju pažnju na izvornu glazbu?

Oni koji vole sevdalinku, vole je, a oni koji je ne vole, naprosto neka vole nešto drugo. Toliko je žanrova pa stoga ne čudi da sevdah i tradicionalna glazba nisu za svakoga. To je najteži i najemotivniji oblik pjevanja, sviranja i improviziranja. Smatram da je sevdalinka za one istančanih čula. Sve je više mladih koji mi pišu i prate moje stvaranje novih sevdalinki. U tome je poanta, stvarati nove sevdalinke. Otuda i svježi interes za nju.

Kada ste se vi prvi put susreli sa sevdalinkom?

Kao mali dječak. No kada sam prebolio ljubavne boli i krupne nejasnoće u životu, sevdah me spasio od svega, postao mi je vjeran partner i suputnik i otada smo nerazdvojni.

I sami pišete sevdalinke. Odakle crpite inspiraciju?

Najprije iz sebe samoga, a onda iz svega što pročitam, arhivske građe, fotografija koje pasionirano skupljam iz antikvarnica gdje god da otputujem. Iz ljudi. Nekad je dovoljno da nekoga ugledam pa mi sine stih ili melodija.

Fascinantno je i samo značenje riječi sevdah koja potiče od arapske riječi sawda, a znači 'crna žuč'. Bol i ljubavni jadi, nerijetko i žuč, temelj su sevdalinki, a sevdah kao stanje duha duboko je ukorijenjeno u ovo podneblje i mentalitet. Može li se sevdah objasniti nekome, primjerice u Švedskoj, gdje ste ovih dana nastupili?

Ni ne pokušavam. To je apsurd. Najbolji dokaz za to je kada sam pitao posjetitelje nakon koncerta kako su doživjeli sve što su čuli, kazali su mi da su sve shvatili, osjetili i razumjeli. Emocija se ne prevodi, glas postaje univerzum koga smo dio i sve drugo postaje nebitno. Trenutak potpunog prepuštanja, rekao bih. To je sevdah.

Fado kao glazbeni žanr vrlo je popularan u svijetu. Kako pak stranci reagiraju na sevdalinku?

Osjećaju je i vole je.

Sevdalinku prati epitet tradicionalne bošnjačke pjesme. Možemo li reći da je sevdalinka narodna pjesma balkanskih naroda ili je ona univerzalna i pripada svima?

Korijen jest u Bosni, tamo se formirala, oblikovala, ukrasila, no sevdah postoji i u južnoj Srbiji, Makedoniji, širom Balkana. Stanje nadahnuća iz kojeg su nastajale te prekrasne pjesme gdje se točno osjete neraskidive veze među njima, iako su na različitim jezicima, prepoznaju se jer su jedno.

Kako uopće definirati sevdalinku? Omer Pobrić, majstor sevdalinke kazao je kako je 'sevdalinka naša pjesma o nama', a mnogi će izvođači sevdalinki reći kako se ona ne može definirati već se pojašnjava samom pjesmom.

Morate živjeti sevdah da biste ga znali prenijeti na slušatelja, to je bolni vapaj duše koji izlazi iz vas. On je odgovor. I lijek i čežnja.

Sevdalinka je puna boli. Odakle potječe bol u vama?

Iz teškog odrastanja, iz samoće, iz neimaštine, iz razočaranja. Sve vas to čini interpretatorom sevdaha, ostalo je samo puko pretvaranje i glumatanje. Za mene je sevdah misija i zato mi je važniji od svega ostalog.

Zanimljiv je i vaš izgled i scenski nastup, a kada izvodite sevdalinke, glasom i emocijama pretvarate se u ženu. Svojedobno ste izjavili kako nikada ne biste promijenili spol. Kako se zapravo vi osjećate, kao žena, muškarac ili podjednako?

Ja se osjećam oduvijek i kao jedno i kao drugo, u tome i jeste draž, ostati svoj, autentičan i slobodan u svakom artističkom pogledu te kroz glasovne mogućnosti i kroz pokret i odijevanje.

Pretpostavljam da ste zbog nesvakidašnjeg izgleda imali brojne neugodnosti. Kako se oduprijeti primitivizmu i homofobiji?

Ignoriranjem nebitnih, ljubomornih i iskompleksiranih ljudi koji nemaju svoj život.

Najavljujete i knjigu svojih sjećanja u kojoj spominjete i Srebrenicu, a nedavno ste na Instagramu objavili i potresnu pjesmu inspiriranu tom tragedijom. O čemu pomislite kada netko spomene Srebrenicu?

Već sam napisao pjesmu koja je dio dokumentarnog filma 'The fog of Srebrenica' u kojem žena ispraća svog voljenog Osmana koji odlazi u nepovrat. Tu scenu uvijek vidim pred očima, razdvajanje i tragediju. Knjiga će pak biti autobiografska i već znam da će biti bestseler. Nadam se da će izaći na proljeće.

Smatraju vas ponajboljim ambasadorom Bosne i Hercegovine jer ste sevdalinku približili svijetu. Što mislite o toj kvalifikaciji?

Zahvalan sam Bogu na daru i ljudima koji tako misle. Ja uvijek dajem sve od sebe i sve onda dolazi kao nagrada.

Kakvi su vam daljnji planovi? Priča se kako ćete se okušati i na filmu te kazalištu.

Na filmu već jesam kroz udio pjesama, no teatar mi se smiješi kroz ulogu Koštane u režiji Kokana Mladenovića koja je izazvala prilično burne reakcije jer će se promijeniti kazalište u kome je planiran mjuzikl, ali svakako je sigurno da će predstave biti i da je moja glavna uloga. Koštana i ja smo jako slični, radujem se stoga probama i premijeri. Bit će prekrasno biti dijelom toga.